3. Drmeš – da! , 2010

 

Predstavljanje hrvatskih narodnih plesova u izvođenju plesnih parova, pod nazivom DRMEŠ-DA! – održano je treću godinu za redom u Zagrebu (Kazalište lutaka) 04. lipnja 2010.
Nastupilo je 10 parova iz različitih krajeva Hrvatske i prezentiralo plesove iz Podravine (3 koreografije), Hrvatskog zagorja, Baranje, Brača, Kršana, Draganića, Gradečkog Pavlovca i Jelenja.

Prateći cjelovitost nastupa svakoga para (kvaliteta samog scenskog djela, eventualni novi doprinosi u obradi određenog etnokoreološkog lokaliteta, tehnička i stilska izvedba, osobnost plesača i međusobna interakcija ), tročlani žiri (Đurđa Podvorac, Rajko Pavlić i Goran Knežević) dodijelio je dvije treće nagrade: Luciji Mlakar i Dariu Tomeku za izvedbu ajnzerice, te Barbari Juratović i Kreši Hegolju za podravski drmeš, drugu nagradu osvojili su Marina Manjgotić i Andrija Perušić za tanac po hrvacki (Jelenje), a kao najbolji plesni par proglašeni su Sanja Baćac i Branimir Šajina iz Kršana. Njihov kršanski balon scenski sjajno razrađen, vrhunska je prezentacija stila i tehnike dvoje izuzetno usklađenih plesača koji su ostavili dojam kao da im je ovaj balon svakodnevno beskrajno uživanje.

Iako je ovo natjecanje plesnih parova proizašlo iz želje idejnog pokretača Gorana Kneževića da se prvenstveno potakne “estetizacija i stvaranje novih vrijednosti u okviru i na temu izvora, tj. izvuče neka vrsta nadogradnje na razini plesača pojedinca (kao mogućeg improvizatora i stvaratelja na izabranu temu), zatim na razini para (i njihovih svakovrsnih interakcija) do razine same scenske prezentacije (razrade etnokoreološkog predloška sa svim tehničkim, stilskim i prostorno-dinamičkim mogućnostima), nakon tri godine nameće se činjenica da je u prvom planu ipak plesni par. Kako će taj par prezentirati određeni narodni ples, ovisi o njihovim motoričkim sposobnostima, osjećaju za ritam, muzikalnosti, prostornom snalaženju, osobnosti koja se manje ili više uklapa u stil izabranog etnokoreološkog lokaliteta, međusobnim interakcijama i uigranosti…Moje je osobno mišljenje da – ako je ova manifestacija već natjecateljskog karaktera – zaista to i bude natjecanje plesnih parova, a ne poglavito traganje za “estetizacijom i novim vrijednostima”.

Trogodišnji uvid u repertoar kojim se parovi prezentiraju pokazao je širok izbor plesova iz svih plesnih zona. Većina tih plesača nisu članovi izvornih skupina već reproduktivnih ansambala i kao takvi u svojoj karijeri izvode raznovrstan repertoar. Stoga predlažem da se razmisli o mogućnosti prezentiranja svakog para sa 3 izvedbe: svaka iz jedne od 4 različite etnokoreološke plesne zone Hrvatske po vlastitom izboru (jadranska, dinarska, panonska i alpska plesna zona.). Tako bi plesači zaista pokazali svoje znanje i sposobnosti (poznavanje različitih tehnika i stilova) u pravom smislu riječi. Na ovom mjestu izražavam žaljenje što kao stručni žiri nismo imali hrabrosti dodijeliti još jednu treću nagradu i to plesnom paru Ivani Tadin i Anti Braliću iz Kaštel Kambelovca koji su osim izvrsno otplesane bračke ciciljone savršeno otpjevali uvodnu pjesmu i meni osobno dali misliti kako je i pjevanje konstanta plesača narodnih plesova, i zato bi pjesma svakako trebalo biti obavezna barem u jednoj od 3 pretpostavljene izvedbe.
Svjesna sam da takav pristup iziskuje puno više vremena, rada i sredstava samim parovima a i organizaciji natjecanja i ne očekujem ništa više od razmatranja ovakvog prijedloga.Kako bilo, podcrtavam stav da bi plesni par trebao biti u prvom planu.

Nadalje, predlažem da se u programu obavezno navode autori scenske prezentacije: koreograf, kostimograf, glazbeni aranžer ( bez obzira ide li glazba u živo ili na vrpcu), zatim svirač određenog tradicijskog glazbala ako nastupa uz plesače, te osnovni podaci o plesačima (godine rođenja, plesački staž u ansamblima, zanimanja).
Također, smatram da je dijeljenje više nagrada za isto mjesto (bez obzira koje) ispravno i poželjno ako se pokažu izjednačene kvalitete među parovima. Općenito vezano za nagrade, osim najboljeg plesnog para, mislim da bi bilo dobro izdvojiti i slijedeće:
– nagradu za najbolju koreografiju,
– nagradu za najbolju kostimografiju,
– nagradu za najkvalitetniji doprinos “estetizaciji i novim vrijednostima” (što može biti samo neki detalj, više detalja ili prezentacija u cjelini).
Mislim da bi ovom Predstavljanju hrvatskih narodnih plesova u izvođenju plesnih parova više pristajao naziv Plesni parovi predstavljaju hrvatske narodne plesove. U ove tri godine vidjeli smo izvrsnih koreografija koje bi baš takve-u izvedbi para-mogle biti dio repertoara raznih koncerata i/ili čak samostalnih prezentacija u raznim prilikama, posebice u turističko-promotivne svrhe diljem Hrvatske, kako uz obalu tako i u unutrašnjosti.