Promina – uvod

Promina – uvod2016-11-19T10:22:58+00:00

Što sam stariji to mi sve više naviru siječanja iz djetinjstva, a poglavito ona vezana uz moj boravak za vrijeme ljetnih i zimskih praznika u prominskom kraju. Volio sam dolaziti didu Stipanu i baki Anici Knežević. Ljudi u Promini su bili srdačni i nekako su se posebno toplo odnosili prema djeci. Otac, Josip Knežević bio je strahovito vrijedan i radišan čovjek. Zamislite uživao je kopati vinograd, a ja sam motiku mrzio iz sve snage. To rezultiralo brojnim međusobnim sukobima, koji su često završili mojim bježanjem po vinogradu ispred škurije razljućenog oca. Mama mi je bila jedino utočište i jedino me je ona shvaćala u tom tvrdokornom svijetu.

Zamislite ja gradsko dijete morao sam se dizati svaki dan u 4 sata ujutro da bi se dok sunce ne ugrije napravili poslovi oko vinograda, vršidbe žita i ost. Otac je bio uporan i neumoljiv da od mene napravi savršenog prominca, ali ja sam radije Prominu tražio kod legendarnog gostioničara Ivanka što me je vjerojatno i usmjerilo prema plesu, pjesmi, društvu i zabavi.

No, i u tim za mene relativno teškim uvjetima bilo je vremena za druženje s prijateljima iz susjedstva. Bilo je jako puno djece i mladih. Najčešće smo se igrali za vrijeme kad je pošteni svijet spavao i odmarao između 10 – 16 sati i navečer kad su se ljudi vračali iz vinograda. Doživio sam i naučio puno toga između ostalog: spavanje na granama koštela, izrada klopki za ptice i zečeve, uzimanje jaja ispod kokoši, pravljenje i gađanje s praćom, jahanje na konjima i magarcima, kupanje u lokalnim barama (Kuljača, Osmonovac, Lokvica), takmičenje u omećavanju (bacanju kamena s ramena – uvijek sam bio u tome najlošiji), pušenju Filtera 3 i Rivala iza kamenih zidića, promatraju mlinara kako stvara kruh, kovača kako potkiva konja, sudjelovanje na prvosvibanjskim zabavama i divljenje jahačima na konjima, liječenje ispucanih usana od naleta bure, odlazak pješke na Visovac za Veliku Gospu i kupanje u Krki, bolne injekcije Mate – legendarnog putujućeg bolničara na motoru, brojenja zvijezda koje su noću sakrile nebo, neograničeno igranje nogometa, gledanja i navijanja kad se bodu krave i ovnovi (moja kravica Rumena bila je jednu sezonu nepobjediva), lovljenje zmija, spremanje „svica“ na 15.06. (posuđivali smo lozu na sve strane) s željom da stvorimo najvišu vatru u selu preko koje smo preskakivali, prisustvo šijavici prominskih gorostasa koji su udarcem jedne ruke znali prelomiti stol, temperamentnom igranju na balote, već kao stariji (1978.) s nogometnom ekipom „Alkoholic united“ osvojio sam prvo mjesto na malonogometnom turniru u Oklaju.

Volio sam slušati pričanja moga dida Stipana. Bio je izuzetno pametan čovjek, i zanimljivi govornik kojeg si mogao danima slušat. Volio me je, ali svejedno me je bagulinom izmlatio kad sam stavio njegov slamnati šešir našem magarcu Tataru na glavu i otišao na igru. Kad sam se vratio magarcu je iz usta visjela crvena traka od didova šešira.

Doživljaji iz Promine žive u meni i danas i mislim da su ta sjećanja ugrađena u moju osobnosti i stoga sam odlučio ovim putem iznijeti moje zabilješke o folkloru Promine sa željom da ih se otrgne od zaborava, a možda će nekom koristiti pri obnavljanju folklora prominskog kraja. No, kako je to samo djelić ogromne tradicijske ostavštine pozivam sve koji svojim znanjem i sjećanjem mogu navedeno ispraviti ili nadopuniti da mi se jave.

Zanimljivo je da sam najviše informacija zapisao izvan Promine, pri tom moram naglasiti značaj i važnost kazivanja Marka Kneževića (Brko) koji me je impresionirao svojim pamćenjem, znanjem i upornosti u otkrivanju značajnjih folklornih tvorbi. Moj otac Josip Knežević (Joliša) je također dao značajna prinos u ispunjavanju folklorističkog mozaika Promine.

Na vlastito, i zadovoljstvo oca, 2005. godine napravio sam koreografiju pod nazivom Promina koja je doživjela velike hvalospjeve stručne kritike folklorne struke. Na 4. Festivalu folklorne koreografije u izvedbi folklornog ansambla Ententin osvojila je drugo mjesto. Koreografiju izvodi i poznato hrvatsko društvo iz Subotice Bunjevačko kolo a postoji i veliki interes od strane nekoliko ansambala da je uvrste u svoj program. Eto, i to je od jedan od načina populariziranja naše Promine.

Nadam se da će prominci „ma gdje bili“ svesrdno pomoći novoosnovanom KUU „Promina“ jer kvalitetna egzistencija udruge je od izuzetnog značaja za očuvanje i promoviranje tradicijske kulture prominskog kraja

PS:
Nakon uspješne folklorne koreografije „Promina“ razmišljao sam o još jednom ali različitom folklorno scenskom djelu iz Prominskog kraja. Pale su mi napamet „vile iz didovih priča“ i odlučio sam s ocem o tome razgovarati, ali sam se unaprijed spremio na odmahivanje s rukom jer je oduvijek bio realističan i nisu ga previše zanimale mitološke priče. I počnem ja „okolo kole“ i upitam ga – što ti misliš o prominskim vilama. Na moje veliko iznenađenje odgovorio je – da je i on viđao vile kako plešu po prominskim proplancima. Bio sam kupljen. Ako on kaže da ih je vidio onda su stvarno postojale. Pričali smo o tome satima, a ja sam usput nabavio literaturu (skromnu) i proučavao. U to vrijeme mi je Marko Knežević ispričao pjesmu o prominskim vilama koja me je svojom poetskom snagom oduševila i uvjerila, da sam na putu otkrivanja jednog vrlo značajnog i bogatog duhovnog tradicijskog sadržaja prominskog kraja koje će mi biti kvalitetna inspiraciju za stvaranje vjerodostojnog folklorno scenskog djela. Moje vile – ententinovke bile su oduševljene s mojom idejom i potrudile su se same napraviti i sašiti vilinske kostime u skladu s mojim pričama i prominskom narodnom nošnjom.

Koreografija je izvedena na 5. Festivalu folklorne koreografije u Rijeci izvan konkurencije, a kakav je aplauz dobila možete samo doživjeti gledajući video kasetu.