O kinetografiji

 

Ples je kao jedna od najstarijih umjetnosti, oduvijek bio inspiracijom brojnim znanim i neznanim umjetnicima koji su različitim tehnikama stvarali umjetnička dijela i vrijedne plesne dokumente. Analizom tih ostvarenja mnoga toga možemo saznati o povijesti plesne umjetnosti, ali za točnu rekonstrukciju i plesnu reprodukciju neophodan je egzaktan zapis. Prvi pokušaji opisivanja plesova nastali su u Europi u 15. stoljeću, a prva knjiga plesnih zapisa izdana je 1588. u Francuskoj pod nazivom “Orchesorgraphic”. Nakon toga objavljeno je nekoliko sistema zapisivanja plesa, ali ni jedan nije zaživio sve do pojave Rudolfa von Labana i njegova plesnog pisma.

Njemački baletni pedagog i koreograf Rudolf von Laban (1879. – 1958.) objavio je sistem zapisivanja ljudskih pokreta u knjizi “Schrifttanz”, 1928. a nadopunili su ga Albert Knust i Ann Hutchinson. Von Laban je uveo termin  kinetografija za plesno pismo koji se i danas koristi uz riječ labanotation u Americi. Pod pojmom kinetografija (grčka riječ; kinéō – pokrećem, okrećem, vrtim + gráfō – pišem) podrazumijevamo sistem zapisivanja plesova, koraka i pokreta.

Kinetografija je nastala s ciljem zapisivanje plesnih elementa baleta, ali s vremenom se proširila i na ostale plesne izraze, između ostalog i na narodne plesove. Autor je osmislio  precizan, razumljiv i primjenjiv sistem zapisivanja koji sadrži različite simbole za označavanje: dijelova tijela; smjer, visinu i dužinu koraka; kretanja pojedinaca ili grupe plesača u prostoru; plesne formacije; plesni prihvat i rukohvat; okretanja i rotaciju tijela i udova i ostalo.

Sposobnost oživotvorenje narodnog plesa iz kinetografije zahtijeva znanje čitanja zapisa, stanovitu moć imaginacije plesnih pokreta cijeloga tijela i vještinu svladavanja i stvaranja plesa. Pomoću simbola možemo odrediti egzaktne sastavnice strukture narodnog plesa, ali ne i stil odnosno vlastiti doživljaj. Za stvaranje cjelovite slike o narodnom  plesu morat ćemo vidjeti ili doživjeti narodni ples u njegovom prirodnom okružju, intervjuirati bivše i sadašnje izvođače te prikupiti sve korisne informacije ili koristiti literaturu, audio i video pomagala.

U kinetografiji simboli se upisuju u kinetogram – plesno crtovlje. Kinetogram je sastavljen od statičnog i dinamičnog dijela. U statični dio upisujemo sve potrebne informacije o određenom plesu prije početka plesanja (međusobno držanje plesača, plesnu formaciju, položaj plesača u prostoru, na kojoj je nozi težište tijela i slično), a u dinamičnom dijelu opisujemo ples. Tri okomite crte označavaju lijevu i desnu stranu, a poprečne crte taktove. Strane određujemo gledajući plesača s leđa. Unutar tri okomite crte postoje i dvije zamišljene crte koje dijele korak od pokreta noge na kojoj nije težište plesa. Zamišljene okomite crte su i izvan kinetograma, gdje upisujemo pokrete ruku, tijela, glave. Smjer pisanja je s lijeva na desno ili odozdo prema gore. Plesni ritam je temelj za upisivanje znakova u kinetogram. Oni moraju biti točno upisani i usklađeni s trajanjem nota. Napominjem da ponekad ritmička struktura glazbene pratnje i plesa nisu jednaki i da u tom slučaju trajanje note neće biti jednako duljini određenog plesnog simbola.

Kinetografija omogućava korištenje određenog (manjeg) broja simbola za opisivanje narodnih plesova što olakšava njezino učenje i korištenje. Svaki poznavatelj kinetografije može razviti i svoj stil opisivanja. Poznavanje i korištenje kinetografije ima brojne prednosti kao što su: brzo i točno čitanje plesnih zapisa, spoznaja biomehaničkih karakteristika čovjeka, otkrivanje povezanosti koraka i pokreta u različitim prostornim formacijama i putanjama, osvještavanje odnosa prema vlastitom tijelu, mogućnost analiziranja plesa s različitih aspekata, očuvanje narodnih plesova u autentičnim formama, sposobnost utvrđivanja nastalih promjena u narodnim plesovima i dr. Isto tako vrlo  važno je istaknuti da su se zapisivači hrvatskih narodnih plesova dr. Ivan Ivančan, Branko Kostelac, Miroslav Šilić, Josip Vinkešević, Marica Tadin, Slavica Moslavec, Alenka Juretić koristili kinetografijom što na neki način i obavezuje folklorne voditelje i koreografa ne savladavanje tog plesnog pisma. Kako sam godinama predavao na Hrvatskoj školi folklora kolegij Kinetografija mogu kazati da su brojni mladi stručnjaci sasvim solidno ovladali tim plesnim pismom i da  je  plesno opismenjavanje  postalo vrlo interesantno i uvaženo.