Drmeš-DA – 2013 – razmišljanja – Andrija Ivančan

Drmeš-DA – 2013 – razmišljanja – Andrija Ivančan2014-04-03T10:31:41+00:00

Drmeš-da – svakako !

 

U petak 7. lipnja 2013. godine održano je šesto po redu natjecanje parova u izvođenju narodnih plesova naslovljeno Drmeš-da! Natjecanje se odvijalo u Zagrebačkom kazalištu lutaka, a na njemu su sudjelovali slijedeći parovi:

Ivana Cerinski – Josip Sraka
Starinski drmeš (Posavina)

Jadranka Pilčić – Zlatko Franović
Potresuljka (Grobinščina)
Koreografija: Alemka Juretić

Maja Zelić – Vladimir Barač
»Išla snaša sa salaša« (Baranja)
Koreografija: Nedeljko Haček

Klara Mihoković – Igor Pozder
Ples ropčecom (Podravina)

Antonija Župančić – Filip Cvetković
Miličica (okolica Samoborskog gorja)
Koreografija: Ivan Goran Matoš

Barbara Juratović – Krešo Hegolj
»Deder diko pogodi« (Slavonija)

Zrinka Arl – Goran Škrlec
Drmeš (Zagrebačko prigorje)

Karla Manzoni – Mateo Zorić
Tanac po Susacku (otok Susak)

Dubravka Tomšik Krmpotić – Mario Šaravanja
(Podvoje – Zurka, Slavonija)
Koreografija: Dario Grčić

Maja Šćuric – Vencislav Macan
Jabučice (Baranja)
Koreografija: Maja Šćuric

Snježana Župančić-Maslač – Dinko Babić
»Hopšaj mala« (okolica Horvata)
Koreografija: Snježana Župančić-Maslač

Gl. pratnja: ŽPS »Klencerice«

Lucija Mlakar – Dario Tomek
Swing (Hrvatsko zagorje)
Koreografija: Senka Jurina

Dolores Seljak – Damjan Žauhar
»Voz kapuza« (zaleđe Opatije)
Koreografija: Gabrijel Funaerić

Za vrijeme dok je prosudbena komisija u sastavu Rajko Pavlić, Goran Knežević i Andrija Ivančan donosila odluku o najuspješnijim natjecateljima ove godine, u revijalnom dijelu programa nastupili su:

Ivan A. Ivančan – Martin Ivančan
»Preko Drave«
Koreografija: Ivan A. Ivančan

Akademska folklorna skupina
France Marolt
Mazurka
Janez Klemenčič – Katja Berk Bevc
Marko Rus – Hana Brezovnik
Taddea Druscovich – Robert Starešinič

Ethnotine
Slavonski ethno express
Koreografija: Goran Knežević

KUD »Zabok«
Šroteš
Scenski prikaz inspiriran
folklorom Hrvatskog zagorja
Koreografija: Senka Jurina
Gl. obrada: Zdravko Završki

Već samo površni pogled na broj sudionika natjecanja, kao i na listu sudionika u revijalnom dijelu programa, veoma jasno sugerira kako se radi o odlično zamišljenom te iznimno uspješno organiziranom natjecateljskom projektu vezanom uz tradicijsku kulturu. Zasluge za to dakako idu osobi koja je zamislila ovakav format natjecanja, te ga u potpunosti samostalno realizirala, kolegi Goranu Kneževiću. Odluka da se natjecanje održi, bez obzira na eventualne prepreke i problematiku organizacijske i društvene prirode, u svakom se slučaju pokazala u potpunosti opravdanom.

Valja, prije svega, napomenuti kako u nas, osim natjecanja folklornih koreografa u organizaciji Hrvatskog društva folklornih koreografa i voditelja, nema značajnijeg natjecanja vezanog uz narodnu tradiciju. Naprosto natjecateljske forme unutar folklornog miljea nisu dovoljno zaživjele. Šteta, jer natjecanja transparentno promoviraju vrsnoću. U tom smislu, valja se prisjetiti samo jednog primjera. Zagrebačka je smotra 1989. godine uvela natjecanje, kako ansambala, tako i koreografa. Nekoliko godina se ustrajalo na tom konceptu i može se slobodno ustvrditi kako su to bila zlatna vremena te smotre. Kvaliteta grupa je narasla do najviše točke u povijesti, dok se svake godine moglo vidjeti desetke novih, vrlo dobrih i odličnih koreografskih djela. Kada se uspostavilo, kako najbolje rezultate uvijek postižu isti ansambli i koreografi, što je normalno, jer nikad ne mogu svi biti jednako uspješni, pokrenuta je hajka protiv natjecanja koje je potom ugašeno i smotri je vraćen nenatjecateljski karakter. Pritom činjenica kako su uz najbolje koreografe i ansamble u kvaliteti rasle i ostale grupe te što je stasala jedna nova generacija perspektivnih koreografa nije u tom trenutku značila ništa. I….. gdje smo danas?. Koja je sadašnja razina zagrebačke smotre i novih koreografskih ostvarenja koja se na njoj prikazuju, izlišno je komentirati. Kome je društveni interes u smislu ukupnog povećanja kvalitete scenske primjene folklorne umjetnosti u nas bio u drugom planu i iz kojih razloga, teško je dokučiti. Kome je u tom trenutku odgovarala uravnilovka, stanje u kojem se više-manje ništa ne događa, pri čemu se može glumiti veliko znanje i kvaliteta bez mogućnosti objektivne provjere, teško je reći. Teško je reći tko je zazirao od bistre vode! Stoga je danas spomenuto natjecanje strukovnog društva, kao i natjecanje Drmeš, da!, od nemjerljive važnosti za promoviranje kvalitete u okvirima scenske primjene folklorne umjetnosti u nas.

Prije kratkog osvrta na nastupe svih natjecateljskih parova čini mi se važno istaknuti i pojedinačno navesti sve faktore koji se uzimaju u obzir prilikom ocjenjivanja. Ocjenjivački listić sadrži posebne rubrike za procjenu stila plesa, vrsnoće plesa, skladnosti plesnog para, koreografiju i umjetničku nadgradnju. Zbir ocjena iz svih tih kategorija daje ukupnu ocjenu umjetničkog dometa svakog para. Uz sve to, postoji onaj subjektivni umjetnički dojam koji svaki natjecateljski par ostavlja na svakog ocjenjivača ponaosob. Dakle, ocjenjivanje jest vrlo zahtjevan i odgovoran posao, pogotovo kada se radi o tako velikoj konkurenciji.

Prvi par koji se predstavio bili su Ivana Cerinski i Josip Sraka iz Posavskih Brega koji su izvrsno izveli Drmeš iz svog mjesta. Bio je pravi užitak gledati iznimno stilski i tehnički zahtjevan ples u izvođenju ovog para koji je tom izvedbom zorno demonstrirao sentencu kako krv nije voda. Ono što je nedostajalo za bolji uspjeh jest bolje i osmišljenije korištenje prostora. Obzirom na izniman potencijal preporuča se za slijedeće natjecanje pomoć nekog od naših uglednih koreografa u osmišljavanju kompletne prezentacije ovog izvrsnog para. U tom slučaju uspjeh ne bi smio izostati.

Za razliku od nastupa koji je prethodio, Jadranka Pilčić i Zlatko Franović prikazali su sjajno koreografski osmišljen ples svog kraja Potresujku. Kada bi se ocjenjivao samo segment vezan uz scensku postavu, ovaj par bi posve sigurno kandidirao za jedno od prva tri mjesta. Nažalost, u nekoliko navrata tijekom izvedbe bilo je evidentno kako je došlo do zaboravljanja koreografskih zamisli što je par dovelo u stanje nesigurnosti. Isto tako, valja pripaziti da u trenucima kada par nije čvrsto povezan, kad svaki izvođač pleše sam za sebe, karakteristična vertikala prikazanog plesa ostane ista. U svakom slučaju, par ima izniman potencijal i za nadati se da će se u narednim natjecanjima pokazati u realnom svijetlu.

Baranjci Maja Zelić i Vladimir Barač izveli su varijacije na ples Tanac naslovljenog Išla snaša sa salaša. Ne može se ne primijetiti kako se koreograf potrudio ples para osmisliti na način da se koristi cijeli plesni podij, što je za svaku pohvalu. Međutim, prilikom korištenja plesnih figura valja biti oprezan i ne miješati figure različitih područja kao što je u ovoj prezentaciji bilo evidentno. Osim figura već spomenutog naslovnog plesa, moglo se vidjeti elemenata dubrovačke Poskočice, međimurskih Kuritara ili pak podravskog Drmeša prikazanog kroz karakteristična podbijanja. U buduće se valja držati područja koje se želi prikazati. Što se tiče samog para, muški plesač još u plesnom smislu nije dosegao razinu svoje partnerice i na tome treba poraditi.

Za razliku od prethodnika iz Baranje, Klara Mihoković i Igor Pozder izveli su podravski Ples z ropčecom bez ikakvih nepotrebnih dodataka. Vrlo kompleksan ples, prostorno je bio dobro osmišljen, točno u skladu s mogućnostima koje pruža. Mladi par je pokazao potencijal. Lijepo držanje, preciznost kod podbijanaca. Na žalost, niti u jednom trenutku nije došlo do karakterističnog provlačenja maramice između nogu muškog plesača i to je ono što se svakako treba unaprijediti. Obzirom da je jasno, kako se radi o plesu nastalom pod utjecajem cehovskog plesa tkalaca, figuru valja u budućnosti izvoditi korektno, s provlačenjem, a ne njegovim fingiranjem.

Antonija Župančić i Filip Cvetković prikazali su prostorno lijepo osmišljene varijacije na rekonstruirani ples Miličica. Kako se radi o veoma mladom paru, koji bez sumnje ima potencijal, ostaje u budućnosti još zajednički vježbati kako bi se unaprijedio sklad zajedničke izvedbe, kako u vertikalama, tako i u zajedničkim okretima.

Svakako jedan od vrhunaca natjecanja bilo je predstavljanje Barbare Juratović i Kreše Hegolja s plesom Žita, i to u svakom smislu. Ocjenjujući apsolutno sve komponente – vrijeme trajanja, dramaturgija (ulaz, pjesma, svirka plesača u dvojnice), plesnost, koreografska rješenja – sve je bilo odlično pogođeno. Sve, osim onih elemenata koji odudaraju od karaktera izabranog plesa. Tu se, prije svega, misli na razna provlačenja i okrete ispod ruku partnera. Bez obzira što je jasno kako je vrlo teško u parovnoj formi prikazati ples koji se inače pleše u drugim formama, ne treba uvoditi elemente koji pretjerano odudaraju od samog plesa. Valja se držati osnovnih elemenata uz blagu nadgradnju obzirom na područje koje se želi plesno dočarati. U svakom slučaju, vidjelo se kako se radi o vrsnom, rutiniranom paru koji apsolutno barata i plesnim formama i scenom kao takvom.

Zrinka Arl i Goran Škrlec predstavili su se scenski lijepo postavljenim varijacijama plesa Drmeš iz zagrebačkog Prigorja. Cijeli nastup pripada domeni veoma uspješnih i pri samom vrhu ovogodišnjeg natjecanja. U jednom trenutku došlo je do pogreške i određenog ne snalaženja što je umanjilo ukupni dojam. Ako se to već dogodi, nije dobro da bilo tko od izvođača gestikulacijama ili mimikom lica (kao muški partner u ovom slučaju) pokazuje kako je došlo do pogreške. Treba nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo i na taj način ublažiti grešku. Još u budućnosti valja poraditi i pripaziti na ujednačenosti okreta u trenucima kada su partneri razdvojeni.

Mladi par Karla Manzoni i Mateo Zorić vrlo su lijepo izveli elemente Tanca s otoka Suska. Ujednačeni, stilski gotovo besprijekorni, pokazali su odlično prostorno vladanje scenom te se i njihov nastup može uvrstiti u one pri samom vrhu ovog natjecanja. Koreografski gledano, sve je bilo vrlo korektno. Možda bi se dinamički cijela koreografija mogla unaprijediti da se izbjegne ponavljanje određenih zamisli poput primjerice momenta u kojem se plesačica vrti ispred podignutih ruku partnera. Komprimiranje sadržaja uvijek pospješuje dinamičku liniju scenskog postava pogotovo ako se radi o kompleksnom sadržaju kao što je ovdje bio slučaj.

Interesantnim scenskim postavom započelo je predstavljanje Dubravke Tomšik Krmpotić i Maria Šaravanje. Temeljni plesovi korišteni u njihovom nastupu bili su Zurka i Logovac. Stilski i tehnički gledano, sve je izvedeno vrlo korektno. Koreografski bez prevelikih pomaka u prostoru, s naglaskom na sami ples. Par je djelovao pomalo impresionirano činjenicom kako se radi o natjecanju. Valja se nadati kako će u budućnosti biti opušteniji.

Dobar potencijal pokazali su Maja Šćuric i Vencislav Macan u svojem nastupu temeljenom na baranjskom plesu Jabučice. Ples baziran na vertikalnim titrajima par je izveo ujednačeno. Koreografski gledano, bilo je dosta privlačnih detalja a plesni prostor se pritom dobro koristio. Izražajno gledano, rutinirana i odlična plesačica djelovala je potpuno opušteno, dok je njen partner djelovao pomalo impresionirano, premda ju je u plesnom smislu skladno, bez greške pratio. U tom smislu se u budućnosti od ovog para očekuju poboljšanja.

Još jednu sjajnu plesačicu i partnera koji ju prati vidjeli smo u izvedbi dueta Snježana Župančić-Maslač i Dinko Babić. Gotovo ista opaska kao kod prethodnog para mogla bi se primijeniti i kod ovog. Ponovno slučaj rutinirane, vrhunske plesačice i partnera koji se zdušno, no pomalo impresionirano bori kako bi ju pratio. Bez obzira na tu činjenicu i ovaj se par smjestio pri samom vrhu ovogodišnjeg natjecanja. Koreografski gledano, bilo je mnogo privlačnih detalja. Sama ideja, da se ples izvede uz pratnju ženskog vokalnog sastava je briljantna. Možda inicira postavljanje kompletne koreografije s većim brojem izvođača uz takvu, ili sličnu pratnju. To bi doista bilo interesantno vidjeti.

S izuzetkom male nesigurnosti na samom kraju svog nastupa, sve što su prikazali Lucija Mlakar i Dario Tomek bilo je briljantno. Bio je to potpuni plesni sklad u kojem muškarac vodi partnericu, a ona u potpunosti odgovara na svaki pokret. U vertikalama potpuno ujednačeni, kao i u horizontalnim pokretima tijela i ruku, apsolutno vladajući kompletnom scenom potpuno opušteni, ostavili su izvanredan dojam. Koreografski gledano, bila je to prava umjetnička minijatura. Sve u svemu, jednom riječju – sjajno!

Kraj natjecanja pripao je Dolores Seljak i Damjanu Žauharu koji su u furioznom tempu vrhunski izveli plesove bazirane na srednjoeuropskim modnim utjecajima poput Siebenschritta, Schottischa i Polke naslovljenih Voz kapuza. Uz pratnju velikog orkestra djelovali su sigurno, opušteno i potpuno usklađeno u svim plesnim segmentima. Koreografski gledano, koristio se kompletan prostor a scenske promjene djelovale su potpuno prirodno i skladno. Bio je to sjajan završetak ovog, po svemu odličnog i više nego uspjelog natjecanja.

Nakon prebrojavanja glasova i kratkog sastanka stručnog žirija proglašeni su najuspješniji parovi ovogodišnjeg natjecanja. Dolores Seljak i Damjan Žauhar osvojili su treće, Barbara Juratović i Krešo Hegolj drugo, a Lucija Mlakar i Dario Tomek prvo mjesto. Ono što je vrlo interesantno napomenuti jest činjenica kako su upravo ova tri para kod sve trojice članova žirija bila bodovana kao tri najuspješnija. S jedne strane to samo govori o veoma jasnim zadanim kriterijima ocjenjivanja, ali s druge i o veoma sličnom scenskom i umjetničkom senzibilitetu ocjenjivača. Za razliku od raznih smotri diljem Lijepe naše gdje se članovi stručnih komisija stalno mijenjaju, vrlo često između sebe imaju potpuno različite kriterije ali i znanja koja posjeduju pa time svojim ocjenama dovode u nedoumicu grupe, voditelje i koreografe čiji rad procjenjuju, primjer s ovog natjecanja u kojem je odluka faktično donesena jednoglasno, budi nadu kako je itekako moguće formirati ocjenjivačke komisije od ljudi koji uz potrebne stručne kompetencije, posjeduju i sličan umjetnički senzibilitet. Na tome valja svakako ustrajati.

Visoko cijenjena forma plesanja u paru, sastavnica svakog klasičnog baleta (poznata pod stručnim nazivom pas de deux) te društvenih i sportskih plesova, u izvođenju narodnih plesova pokazala se vrlo interesantnom formom. Iz svega napisanog vidljivo je kako je natjecanje bilo iznimno uspješno, interesantno i što je vrlo važno privlačno i atraktivno. Nakon šest dosadašnjih natjecanja može se reći kako je Drmeš-da, u potpunosti sazrio. Ne samo sazrio već otvorio mogućnost promoviranja narodnih plesova tamo gdje bi se oni trebali i zaslužuju promovirati, a to su masovni mediji. Naime, odlični plesni parovi i koreografi koji su osmislili njihove nastupe, pokazali su kako je moguće narodne plesove prikazati toliko atraktivno da budu interesantni i široj publici, a ne samo onoj koja je vezana uz folklorni milje u nas. Ta činjenica mogla bi imati i velik društveni značaj. I dok se kroz programe nacionalne televizije promoviraju visokogledani sadržaji, koji s nacionalnog i društvenog stajališta nemaju objektivne vrijednosti kao primjerice tradicijska kultura, poput primjerice Zvijezda koje pjevaju, plešu i ne znam što još, narodni je ples potpuno zapostavljen. Da je imalo nacionalne svijesti i osjećaja za očuvanjem i zaštitom vlastite tradicije i identiteta, zvijezde bi odavno plesale narodne plesove. Tada bi se moglo reći kako nacionalna televizija doista brine o promicanju tradicijske kulture u nas. Ovako bi mladi koji masovno gledaju takve zabavne forme mogli pomisliti kako je paso doble naš narodni ples a ne španjolski, ili nešto slično. Koliko je važna promocija na nacionalnoj televiziji svjedoči činjenica kako je nakon prikazivanja emisija poput Zvijezde plešu ili Do posljednjeg zbora kod mlađe populacije došlo do velikog interesa za zborskim pjevanjem ili bavljenjem plesom. Ta činjenica svakako veseli, jer svako omasovljenje zborova ili grupa koji promoviraju sportski i društveni ples treba promatrati kao pozitivan odjek. No, za folklorni milje koji se već godinama bori s manjkom članstva to može imati i negativne posljedice jer mladi u odabiru svojih aktivnosti često podliježu trendovskom sadržaju. Možemo si samo zamisliti kakav bi odjek u odabiru folklornih sadržaja bio kada bi masovni mediji podržavali tradicijske plesne običaje. Stoga bi prioritet interesa u budućnosti morao biti zadržavanje iznimno visoke razine ovog natjecanja te uvrštavanje ove natjecateljske forme i u program nacionalne televizije.

U tom smislu ovo natjecanje, po svojoj formi, kvaliteti i atraktivnosti, i čini enorman iskorak ka tom cilju. Ono definitivno može biti putokaz kako doprijeti do medija, no mora pritom ostati i opstati kao zasebno, autentično natjecanje. Nakon šest godina stvaranja, traženja, takozvanih „dječjih bolesti“, danas se sa sigurnošću može konstatirati – Drmeš-da, svakako!

U Zagrebu, 19. lipnja 2013. g.
Andrija Ivančan, dipl. etnolog i polonist