Puno oblizeka u našoj narodnoj kuhinji sprema se na žaru ali siguran sam da nigdje i nikad na nekom jelovniku niste imali priliku pročitati “svekrva na žaru”. Šteta. Taj bi se specijalitet bez obzira na kaloričnost prodavao bolje od Mcdonaldsa jer nema nevjeste koja ga ne bi naručila i strasno sa zubima rastrgala, sažvkala, ispljunula i zatim dugotrajno ispirala usta. Pri tom bi se njihovi mužići, gledajući to strasno hrskanje, u očaju, suočavali s istinom da njihove ženice ipak mrze njihove voljene majčice. No i svekrve nisu baš za baciti, čak što više, napile su se oni krvi svojim nevjestama, jer iracionalna ljubav majke i sina često stvara uvjete za nemilosrdnu bitku do istrebljenja sa suparnicom – nevjestom. U prošlim vremenima svekrva je bila poznata po svojoj okrutnosti i zloći i nisu mladenku uzalud rodbina i prijatelji ispraćali iz kuće uz naricanje, plač i tugu. Znali su što jadnu čeka – svekrva.
No, na žalost milijuna budućih nevjesta, jelo “svekrva na žaru” ne postoji ali postoji jedan običaj koji sam slučajno zapisao i nekako mi se učinio aktualnim u današnjem vremenu jer kad zamislim koliko bi nevjesta radije vidjelo svoje svekrve na jelovniku nego u zbilji, vrijedi ga opisati.
Običaj “SVEKRVA NA ŽAR” živio je u Lišanima Ostrovačkim (zadarsko zaleđe), a kazivala ga je Rajka Knežević, djevojački Stipić, rođ. 1934. godine. Dakle, kad su nakon vjenčanja, svati stizali u kuću, započeli bi vikati svekrva na žar – mladenka za stol. U tim trenucima svekrva se nastojala sakriti negdje u selu (kući, konobi, tavanu, staji ) ili u nekakvom prirodnom zaklonu kako je svati ne bi našli. No, da odmah razjasnimo, to nije bio nekakav dogovoreni igrokaz već se svekrva spašavala na sve načine i zbiljski se trudila sakriti. Raspoloženi svati željni zabave, sakupili bi drva i granja te zapalili vatru i potom poput pasa tragača krenuli u traženje svekrve. Kad su je pronašli uhvatili bi je za ruke, doveli ili donijeli do kuće gdje se priređena vatra već pomalo ugasila i ostao bi žar. Tada bi svekrvu uhvatili za ruke i noge i njihali jedno vrijeme iznad žara. Često se u tim prilikama znala zapaliti svekrvina haljina (mudrina) i tada bi nastajala urnebesna vriska. Kad su se svati uvjerili da je vatra raskužila od svekrve svu zloću i pakost spustili bi je na zemlju, a svekrva ofurena, izmučena i obezglavljena, bar je na taj svečani dan, zbog iscrpljenosti, bila pristojna prema svojoj nevjesti.
Ovaj običaj je napušten, jer je izgubio svoj smisao, vjerojatno zbog tvrdokornosti svekrvi koje ni vatra nije mogla urazumiti i opametiti.