LJEPOTA
Ponekad te nešto prekrasno na fotografiji oduševi i ostavi bez riječi. Ljepoti narodnog ruha kraja nema. Na fotografiji mladenci u moslavačkoj narodnoj nošnji. Ovo je dokaz o nevjerojatnom umijeću i kreativnosti hrvatske žene. Svaka čast suvremenom i modernom, ali ovo je vrh vrhova, nedostižno u svakom pogledu. Mladenkina kruna je rekonstruirana prema akvarelima Šandora Erdodiya iz 1837. godine. Fotografija Slavica Moslavac .
BRITVA
(prema kazivanju Marice Tadin)
U davnim i trusnim vremenima kad su bile učestale provale Turaka preko Kozjaka do Kaštela događala se i krađa djevojaka. Kako bi se obranile i sačuvale svoju čast djevojke su obavezno nosile oštru britvu kojom su vrlo spretno baratale kad je to ustrebalo. Britva se održala kao dio ženske narodne nošnje Kaštela (pričvršćena za zlatni lančić) do danas i biva simbolom djevojačke hrabrosti i kreposti.
SANJAO SAM JUTROS
Noćas, kroz san su mi prolazile, bljeskale i bubnjale razno razne spektakularne scene veličanstvenih proslava. Na kraju, započne mi se pojavljivati nevjerojatna scena, kako slavim svoj, primjerice, 63. rođendan uz svirku tamburaša. I to ne bilo kakvih već onih koji su spremni i na drvo se popeti za mene. Otvorim oči, zadovoljno se protegnem i primijetim kako to ipak nije san, jedino nažalost nema tamburaša. Foto iz arhive Slavice Moslavac i fotoshop dorade.
PODSUKNJA, njeno veličanstvo
Podsuknja je naoko nevažan dio ženskog ruha ali u narodu se joj poklanjala vrlo velika pažnja, kako od strane djevojaka koje su ih nosile tako i od onih koji su ih zagledali. Podsuknja – skriva, otkriva, izaziva, zavodi, nadopunjuje, ukrasuje, pokazuje, podupire i strašno nervira današnje folklorne plesačice . Primjerice u bizovačkom kraju djevojke su nosile 3 pa i 4 podsuknje, a u Baškoj na otoku Krku i po pet. Što se skriva, više interesira. …
ZIDNJACI
Kako je danas podosta priča o muralima možda bi bilo korisno navesti njihovu poveznicu sa našom tradicijom. Ugodno je oku gledati prekrasne grafite i murale koji uljepšavaju sive gradske zidine, pothodnike, zgradurine, trafostanice i oronule gradske kućerde. To zidno slikarstvo nije neka nova praksa i estetika u Hrvata obzirom na činjenicu da su naše bake generacijama izrađivale prekrasne zidnjake, raznovrsne u načinu tkanja, boja, sadržaja i poruka, ovisno o krajevnoj likovnoj estetici. Nije se slikalo po zidovima jer tada su vremena bila nestalna, a i zidnjaci su bilo obavezni dio dote. Dakle, sve je to narod davno izmislio. Fotografija iz arhive Slavice Moslavac.
ŠTIRKA
Svim folklorašima/cama digne se kosa na glavi na spomen štirke. Ne, molimo, ne, zar opet, pa može i bez toga, nošnje su i ovako super – kazali bi oni. Ali uzalud, bez štirke nošnja postaje samo krpa, a to na sceni nije prihvatljivo. Prema riječima naše Ljiljane Stanko iz Vrbovca (u stara vremena) potrebno je naribati jedan kilogram krumpira na ribež za ribanje jabuka od čega se dobije jedna jušna žlica škroba što je dostatno za štrikanje samo jedne rubače. Eto, folkloraši, zahvaljujući napretku, ipak današnje štirkanje je puno jednostavnije i zato štirkajte i uživajte.
DUKATI
Kazivao Ivan Zlatunić iz Županje.
Znate li da su u Slavoniji djevojke (koje su imale) nosile najviše 99 dukata, jer na 100 dukata se morao plaćati porez, pa se često moglo čuti u poskočicama i ovakav tekst: „Brojiš ti, brojim ja, od stotine manje 2“. . Veliki dukat teži 13,96 g, finoće zlata 986, promjer mu je 39,50 mm, a tržišna cijena 5.000,00 kuna. Dakle djevojke iz bogatih obitelji su na prsima nosile približno 500,000,00 kuna ili 67 000 Eura. BMW, Mercedes ili dvosobni stan. Ideš.
TKO IZMISLI GLAČALO …..
Zamislimo da nije izmišljeno glačalo i da smo mi folkloraši prisiljeni na turnejama glačati nošnje kako je predstavljeno na fotografiji. Morali bi voditi cijeli dječji ansambl. Uh, što bi se djeca veselila ovakvoj obavezi. Još da im je mobitel pri ruci. A i stariji folkloraši bi imali koristi. Ojačali bi im bicepsi na čemu bi im i Schwarzenegger pozavidio. Idemo s pitanjem. Kako se zove ovaj način glačanja tkanine? Prvo slovo T. Foto iz arhive Slavice Moslavac.
PRVI TAMBURAŠI U ZAGREBU
Vukovarski tamburaši Glazbenog društva “Dunav” održali su 1880. godine prvi službeni tamburaški koncert u Zagrebu. Uskoro, 1882. godine, iz Osijeka je u Zagreb na studij stigao 19-godišnji učenik Mijo Majer i pri pjevačkom društvu “Hrvatska lira” osnovao prvi zagrebački tamburaški ansambl. Svirači su bili uglavnom studenti, a prvi javni nastup imali su u lipnju 1883. godine u Hrvatskom glazbenom zavodu. Na fotografiji tamburaški sastav FA Ententin.
PRVA TVORNICA TAMBURA
U Sisku, 1891. godine Janko Stjepušin osnovao je prvu tvornicu tambura u Hrvata. Zamislite, proizvodili su 3.000-4.000 tamburica godišnje, najviše za hrvatska tamburaških društva iz Sjeverne i Južne Amerike. Svoje instrumente Stjepušin je izlagao te dobio medalje na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. i na Pariškoj svjetskoj izložbi. Inače Janko Stjepušin je bio i plesni pedagog. Ništa bez plesača. Na fotografiji Jelena Špoljarić (violina) i tamburašk…
