Prošla su vremena kad se godinama izvodio isti program i zadržavalo plesače raznim obećanjima. Današnje generacije nemaju vremena za takve spike i spikice, ako se ništa novo ne događa – odlaze i basta. To je po meni u redu ali shvatili su to i ansambli uslijed čega je u posljednje vrijeme nastala velika potražnja za folklornim koreografijama. Shvatilo se da dobro odabrana folklorna koreografija nikad nije skupa i da značajno motivira unaprjeđuje i obogaćuje izvođački potencijal a i uvijek nezasitna publika voli vidjeti nove stvari. No u cijeloj toj priči, dakako pozitivnoj, ipak se prilikom odabira koreografija ne vodi dovoljno računa o objektivnoj mogućnosti ansambla, o ukusu i afinitetu te zavičajnim – lokalnim plesno glazbenim predispozicijama. Uslijed čega viđamo: dobre koreografije u dobrim ansamblima u vrlo neuvjerljivom izdanju; dobre koreografije u lošim izdanjima; loše koreografije u dobrim izdanjima. Očigledno se negdje griješi i da se to ubuduće manje događa evo nekoliko iskustvenih spoznaja u svezi toga.
Vrlo često poznate i priznate folklorne koreografije vidimo u vrlo jadnim scenskim izvedbama (netočno pjevanje i plesanje, pogrešan razmještaj po pozornici, manji broj izvođača, bez predviđenih solističkih instrumenata) ali vodstvo i izvođače to previše ne zabrinjava jer ionako će vrsnoća folklorne koreografija ionako pokriti sve te nedostatke a i teško će se tko što usuditi prigovoriti ako iza koreografije stoji eminentno ime i prezime. To se često događa kad ansambli precijene vlastite mogućnosti ili kad dođe do smjene generacija (promjene voditelja) i početni utvrđeni koreografski kriteriji pri tome se izgube. Što napraviti u tom slučaju napraviti. Ili pozvati ponovo koreografa na obnavljanje koreografije ili istu uz autorovu suglasnost primjeriti objektivnim izvođačkim mogućnostima ansambla ili prestati izvoditi.
Folklorni ansambli s podužom tradicijom, kroz generacije i predaju, nesvjesno stvaraju grupni estetski ukus i način izvođenja. U takvim ansamblima i izvrsna folklorna koreografija “neće dobro proći” ako ne odgovara ukorijenjenim kriterijima. U to sam se i osobno uvjerio kad sam postavljao Bilogoru u Vlahoviću. Ti bokca to je trebalo podnijeti i izdržati, namrštene poglede 50 zahuktalih vlahovićanaca kad sam pokazivao osnovni korak plesa “Tri jabuke tri dunje”. No, bez obzira na to vlahovićanci su Bilogoru izveli izvrsno. Nemam zamjerke. Ali nisam čuo da je potom netko od njih zavapio kad ćemo je ponovo izvoditi.
Svjedoci smo izrastanja kvalitetnih folklornih ansambala u manjim gradovima gdje većina članova potječe iz okolnih mjesta i raspolažu s autentičnim plesnim izričajima. S vremenom se dogodi da apetiti vodstava društva i samih plesača porastu i nastoji se u program uvrstiti nove koreografije točnije iz udaljenijih etnokoreoloških područja – da se s raznolikošću zainteresiraju plesači a i da nauče nešto novo. To se po meni pogrešne odluka jer me nitko neće uvjeriti da će primjerice slavonski ansambl vjerodostojno izvoditi “folklor dinare” i obrnuto. I još k tome će nepovratno zamutiti vlastiti plesni izričaj. Uvrstiti izvrsnu – primjerenu koreografiju nastalu na predloške iz bližeg i daljeg kompaktnog etno okružja je razumnija inicijativa.
Vidim da mnogi mladi tek osnovani ansambli, zbog neupućenosti i zavedeni slatkorječivosti trenutnog voditelja otkupljuju od njega sve i svašta što se tiče koreografija i bivaju na smotrama i nastupima zbog toga obezvrjeđivani što svakako ne zaslužuju. Svima sugeriram da se prije otkupa takvih koreografija posvjetuju s autoritetima na tom području koji će ih zasigurno znati dobro posvjetovati.
I najgore. Vidjeti izvornu folklornu skupinu koja izvodi loš koreografirani folklor vlastitog kraja (od autora koji nema poveznice s tim krajem) a još gore iz drugih krajeva. U takvom slučaju bi svakako trebalo oštro reagirati i nastojati pomoći takvim skupinama te ih uputiti na ispravni put a to znači izvoditi folklor vlastitog kraja uz minimalne scenske intervencije.
Izvršiti pravilan izbor koreografije nije lagana i bezazlena akcija i tu se voditelj mora posavjetovati s plesačima, strukom i vodstvom. Koreografije su skupe i nije baš pametno olako razbacivati s novcem a i s htjenjem i angažmanom plesača. Kriva odluka može imati dalekosežne posljedice. Nije presudno imati koreografsko IME već koreografiju koja će oraspoložiti i motivirati izvođački sastav i stvoriti prostor za uživljenost i vjerodostojnost.