Preko dvije tisuće djece, mladih i starijih uspio sam uvesti u svijet folklora i svaki od njih utisnuo je manji ili veći otisak u moj emotivni sklop i što sam stariji ti otisci stvaraju raskošni mozaik i svijetle sve jačim sjajem. Svako od njih ma koliko dugo plesao nesebično je kroz igru, ples, pjesmu i druženje pronalazio i nesebično iskazivao iskrenost i plemenitost a to se vrlo brzo za sva vremena utka u čovjeka. Htjenje, privrženost, povjerenje, putovanja, nastupanje, uspješnost; stvaraju poseban osjećaj zadovoljstva, pozitivnu energiju i ljepljivu interakciju između svih sudionika u toj priči. Kad me netko od njih na ulici pozdravi „Dobar dan profesore dal’ me se sjećate“ ushitnem u trenutku i preplavi me val razdraganosti. Ponekad sam sebe iznenadim brzinom prepoznavanjem mojih bivših plesača i mozak mi trenutno počinje izvlačiti iz arhive podatke ili događaje vezane uz dotičnu osobu. Sa svakim imam istinsku potrebu malo porazgovarati jer znatiželjan sam spoznati kako su osobe koje nosim u sjećanju realizirale svoj nade i nakne u „ozbiljnijem djelu života“.
I tako, mogao bi puno napisati o posebnim i zanimljivom folklornim dušama što ću možda jednog dana i učiniti ali jedan me događaj s probe Ententina ipak potaknuo da svoj prvi tekst na tu temu posvetim mom plesaču Nikoli Vrbanoviću. Nikola je započeo s plesom 1994. god, kao maleni dječačić u podružnici Ententina, u Gajnicama, i nakon dvije godine doveo sam ga u središnji ansambl. Objektivno. Nije imao urođene predispozicije za bavljenje plesom a još manje za vokalno izražavanje. Krhak i vrlo nježne građe, teško je usvajao složenije plesačke zahtjeve. Npr. trebalo mu je jedno pet godina da savlada plesni trokorak i za to vrijeme sudjelovao je samo u dječjim koreografijama dok su njegovi vršnjaci već izvodili pravcati drmeš i ost. U fizički zahtjevnijim koreografijama nije mogao sudjelovati a curu do danas nije uspio u plesu podignuti od zemlje.
Od svog početka Nikola je izvršavao primjerno sve svoje folkloraške obaveze. Nije kasnio i zaboravljao. Imao je prosječno 95% dolazaka na probe, uvijek ispeglane i sređene nošnje. Tih, miran i povučen bez suvišnih pitanja i zahtijevanja. Ententinovci su od početka Nikolu prihvatili kao svog, bez obzira što po svom plesno pjevačkom umijeću nije mogao pratiti njihov napredak. Svojevremeno na svakoj probi odredio sam jednu curu koja će plesati isključivo s njim i pomoći mu u plesnom napredovanju. A on se trudio i trudio, uporno plesao iza ostalih ili kad je bio bolestan sjedio i gledajući učio. Ali da se vratim na početak i opišem događaj koji me je potaknuo na pisanje o Nikolici.
Dakle, prije jedno mjesec dana, na probi Ententina rekao sam plesačima da ponove koreografiju iz Bizovca. Kako to obično biva kad se nečeg treba sjetiti, započinje smušeno i isprazno pogledavanje zatim smiljuljenje i onda muk. Dao sam znak za početak i ništa. U tom momentu pogledam Nikolicu koji je stajao sa strane i pitam ga – jel ti možeš pokazati te plesove. Odlučno je rekao – da. I tako stane on ponosno ispred ansambla i započne plesati a „veliki“ plesači iza njega. Vau! U trom trenutku svi smo osjetili da se dogodilo nešto – značajno. Ne znam što je u tom trenutku osjećao Nikolica ali ja sam bio neizmjerno sretan i ponosan na njega.
Kad se sjetim koliko su mi puta kolege a i plesači sugerirali da ga se na neki lijepi način ipak uputi u druge sadržaje. To nisam prihvaćao jer sam osjetio koliko tom dječaku znači folklor. Osjećaj pripadnosti jednoj plesnoj skupini, aktivno sudjelovanje na probama, druženje na nastupima i putovanjima za Nikolu su važniji i vrjedniji od svega. „Folklor“ svakog prima u svoje naručje i na nama je da te zasade prepoznamo i njegujemo jer tada postaje vjerodostojan, narodan, ljudski. Ne bi smio biti elitistički i samo za odabrane, već je njegovo najveće bogatstvu u različitosti. Jednako su ga stvarali manje ili više umješni plesači, tanji – deblji, viši – niži i svaki od njih je u – folklor – utkao svoj prinos. Težnja za što većom scenskom izglednošću i izvođačkom vrsnoćom udaljuju folklor od izvorišnih vrednota i obavijaju ga hladnom, neprirodnom i izvještačenom estetikom.
Svatko tko je bio spreman na prihvaćanje obaveza koje zahtjeva scensko izvođenjem narodne baštine vrata mojih ansambla su mu bila otvorena. Za mene je bila presudna – želja a ne vrsnoća. Stoga nisam prakticirao audicije a poglavito mi nije to padalo na pamet s djecom. Jer kad vidite veselo dječje lice koje želi plesati i pjevati, tko ima srca sad ispitivati jer ima sluha, ritma, tancovalnost i ostalo. Tko će reći djetetu da nije dovoljno dobro da pleše i pjeva. To nisam mogao. Dječja sreća i osmjeh najljepši su darak svakom voditelju, a time me je Nikolica puno godina darivao.