Narod je glazbene sastave sastavljene od nekoliko violina (dvije ili tri) uz pratnju bajsice ili bugarije i bajsa nazivao guci (guslari, muzikaši i sl). Guci su egzistirali u središnjem (sjevernom) djelu Hrvatske (Hrv. Zagorje, Podravina, Međimurje, Karlovački kraj i dr.). Njihovo pojavljivanje zapisano je u 18. stoljeću i snažno se ukorijenilo u našu glazbenu tradiciju. Danas su guci nepravedno zapali u sjenu tamburaša i kombiniranih „narodnih“ sastava i vrlo rijetko ih je vidjeti i ćuti na svjetlima pozornice.
Prije par mjeseci dobio sam na poklon DVD sa šeste smotre “Večer selskih gucov” koju je organizirala Zajednica organizacija amaterskih kulturnih djelatnosti grada Karlovca. Tek sam za vrijeme božićnih blagdana uhvatio vremena pogledati taj DVD i ostao ugodno iznenađen kvalitetom muziciranja. Nisam znao da je svirka na violinama u tradiciju karlovačkog kraja, a isto tako mi je bilo nepoznata činjenica da tamo postoje vrsni guci – svirači na violinama. Sudjelovali su guci iz G. Stola, Mostanja, Lipovca, Poljički guci, Kamanjski guci, Vrhovački guci, Guci iz Knez Gorice, Draganički guci, Drajasani s Vučjaka, Veseli muzikaši iz Netretića i Mahičanski guci. Svi su bili posebno nadahnuti i inspirirani te su prezentirali sjajnu glazbu. I što je posebno važno radi se o mladim ljudima koji su na ispravan način preuzeli tradiciju starijih. To nije bio akademski način muziciranja već onaj prepoznatljiv „narodski“ koji će zasigurno svaki upućeniji folklorista prepoznati. U muziciranju se svjesno proizvode tzv „falš tonovi„ koji su krasan ukras melodijskoj liniji. Mnogo puta smo se zapitali od kuda ti konstantni falš tonovi i bilo je različitih teorija a nekako je prihvaćena – da su to bili priučeni violinisti koji su svirali kako su znali i umjeli. To je po meni vrlo površno promišljanje jer narodni stvaratelj je imao je istančan glazbeni ukus i svako glazbeno lutanje bi odbacio. Prije bio tome razlog bio što su violine ušle u narod još za vrijeme netemperiranog načina pjevanja i da su se ti tonski odnosi prenijeli i na stil sviranja violina. Jer činjenica je da je svaki violinist svirao na svoj način sa svojim tzv. falševima a glazba je bila savršeno „harmonijski“ zvučala. Možda je to razlog zašto se profesorima u glazbenoj školi diže kosa na glavi kad im učenici odu svirati u folklorne ansamble. No ne bi se trebali brinuti jer svirati violinu na narodski način je posebna vještina koja se godinama uči. Svima preporučam odlazak na 7. okupljanje karlovačkih gucov.
Nakon solističkih tradicijskih instrumenata violine su prvi instrument koji je ušao u narodnu tradiciju da bi tek potom pridošle i tambure. Prvi orkestar u Slavoniji činile su gajde i violina, u Bosanskoj Posavini šargija i violina, a u središnjem djelu Hrvatske – guci. Violinisti su u narodu imali povlašteni položaj ili da se poslužimo današnjim rječnikom bili su face i umijeće sviranja na violini im je davalo značajne povlastice. Svaki pravi violinist imao je svoj drmeš ili polku a narod ih je imenovao njihovim imenima.
U varaždinskoj glazbenoj školi na jedvite jade doteturao sam do četvrtog razreda i potom su me pubertetski nagoni preusmjerili na padine brdovitih bedema obavijenih oko Starog grada gdje sam se u društvu vršnjaka/inja igrao igre „doktora“. Šteta. To peče i danas. No i to kratkotrajno druženje s violinom vjerojatno je kod mene stvorilo određenu sklonost prema zvuku tog instrumenta i uvijek sam ga nastojao ćuti u svojim ansamblima i koreografijama. No, barem sam u tome imao veliku sreću.
Davne 1987. godine otišao sam u glazbenu R. Matza na Trešnjevci s ciljem animiranja mladih violinista na sviranje u KUD „Prečko“. I na preporuku profesora violine kontaktirao sam s gospodinom Nikolom Kekićem i pokušao ga uvjeriti da sina Gorana dovede u Društvo. Iznenađenje. Odmah je pristao i doveo ga na probu. Otac Nikola je bio pravi veseljak i svog sina je od početka bodrio na angažman u folklornoj glazbi. Ali to i nije bilo potrebno jer mali Goran je ozbiljno i savjesno počeo savladavati note i vrlo brzo je izborio poštovanje od tadašnjih, standardno sumnjičavih i samoljubivih tamburaša. Ne sjećam da je ikad pogriješio u svom muziciranju, a neću zaboravit i njegovu svirku kada je pratio 10 dječjih ansambala s različitim koreografijama, u jednoj večeri, bez i jedne pogreške, trenutno usklađujući tonalitete i tempa prema ushitu djece. Svoje umijeće nesebično (besplatno) darovao i drugim ansamblima ZFA dr. Ivana Ivančana , FA Zagreb-Markovac, FA Ententin, Stupnik, Horvati i mnogim drugima Njegova svirka je zabilježena na brojim nosačima zvuka. Uvijek je žudio za dobrom svirkom i atmosferom. Za njega novac nije bio razlogom sviranja, već samo muzika. To je prava rijetkost. Imao je i ponuda iz jedinog nam profesionalnog Kuda ali odlučio se ipak za diplomiranog inženjera strojarstava. Bravo. Pametan dečko. Goran Kekić je tijekom 22 godine aktivnog sviranja u folklornom amaterizmu zasigurno postao jedna od sviračkih ikona a istovremeno je promovirao amaterizam i njegova načela u najljepšem obliku. Vjerujem da će i njegova kćerkica Lana napraviti svoje prve plesne korake uz violinu svog oca.
U amaterskoj folklornoj reprodukciji moram još spomenuti nekoliko izvrsnim svirača/ica na violinama – Astrid Pavletić iz Karlovca, koja umije skoro isto tako odsvirati i sve tamburaške instrumenta te Marka Firsta svirača na brojnim tradicijskim instrumentima i ostala glazbala. E, kad bi sudbina sastavila Astrid, Kekića i Firsta u jedan glazbeni sastav.