Prije petnaest godina za potrebe malih ententinača, na brzinu, sam napravio božićnu štalicu. Nisam bio pretjerano zadovoljan sa uratkom ali namjera da ću iduće godine napraviti puno ljepšu, me umirila. Naravno, to nisam učinio i tako narednih pet godina ententinači su je nosali po pozornicama Zagreba ali i Evrope. Zatim je nadošla i nova generacija. Tradiciju su nastavili etnovci a ove godine štalicu preuzeli još mlađi. Sve ove godine je ostala netaknuta. Djeca su je na neki spontan način čuvala i pazila ali kao da je i ona nas čuvala jer prošli smo dvadesetak zemalja i tri kontinenta i svi smo danas živi, zdravi i veseli.
Na kraju svake godine uvijek pokušavamo napraviti nekakav rezime i bilancu. Osobno, ovu godinu neću zapamtiti po dobrom jer mi je umro otac Joso Knežević ali na području folklora bilo je puno toga lijepog, uspješnog i veselog.
Dječji ansambl Ethno je svakako najveće iznenađenje. U vrlo kratkom vremenu su doskakutali među najuspješnije dječje ansamble u državi. Osvojili su drugo mjesto u Kutini na državnoj smotri dječjeg folklora i samo sociološki prioriteti stručnog žirija onemogućili su ih da budu zasluženo prvi. No, ako je trebalo prvim mjestom nekoga motivirati na daljnji rad i lokalnoj zajednici gdje je folklor na izumiranju to prihvaćamo. U Zagrebu su nastupali na Završnoj večeri najuspješnijih ansambla u velikoj dvorani V. Lisinski. Pozvani su u Karlovcu kao gosti dječji festivali folklorne koreografije. I ostvarili petodnevnu turneju na prestižnom evropskom festivalu Folkart u Mariboru. Etnovci i njihova voditeljica Đurđica Svaton stoga zaslužuju sve pohvale. Ansambl djeluje bez financijske pomoći Grada Zagreba i sponzora.
Na 2. festivalčiću dječjeg folklornog stvaralaštva sudjelovalo je oko 1200 djece – izvođača iz vrtića osnovnih škola i folklornih udruga. Ovi podaci samo potkrepljuju i potvrđuju činjenicu da djeca bez obzira na dob izuzetno simpatiziraju folklorne sadržaje. Kroz četiri dana održavanja Festivala sve je proteklo u najboljem redu. Samo je jedna djevojčica bila tužna jer je negdje izgubila cipelice. No, srećom ubrzo su se našale i veselo je odskakutala svojim roditeljima. Festival je održan bez financijske pomoći Grada Zagreba i sponzora.
U Karlovcu sam davne 1987. godine održao svoj prvi seminar o dječjem folklornom stvaralaštvu. A ove godine svoj prvi seminar na temu folklorna koreografija. Drhtao sam od treme cijelu noć prije odlaska u Karlovac jer nisam bio siguran kako će taj program uspjeti. No, bilo je izvrsno, barem tako kažu sami polaznici. Radili smo vježbe za: organiziranje plesača u prostoru, postizanje ravnoteže u likovnosti, dinamiku scenskih prikaza i ost. Polaznici su stvarali vlastite koreografije koje smo kasnije zajedno analizirali. Baš, jedno lijepo iskustvo.
Drugo po redu predstavljanje plesnih parova u izvođenju hrvatskih narodnih plesova pod nazivom „Drmeš-da“ održalo se 19.05.2099 godine u dvorani kazališta lutaka u Zagrebu. Sudjelovalo je 17 plesnih parova od kojih devet u natjecateljskom djelu. Zanimljivo je bilo primjetiti da je vrsnoća izvornih plesača koji se nisu natjecali bila ravnopravna takmičarskim parovima. To upućuje na razmišljanje da se iduće godine sve svrsta u takmičarsku kategoriju.
Moj projekt Hrvatsko salonsko kolo i ove godine se održao u pojedinim županijama Hrvatske. Njegovi nosioci su bili u: Krapinsko – zagorskoj županiji – Senka Jurina, Karlovačkoj županiji – Marko Maričić i Koprivničko-križevačkoj – Nada Šešić. Navedeni koreografi stvarno su dobro pripremili i uvježbali maturante i vidi se da folkloraška škola ima upotrebne vrijednosti i izvan našeg miljea.
Pri pisanju knjige Drmeš – da nekoliko puta sam htio odustati jer nisam imao ideju kako koncipirati sadržaj. Raspolagao sam s puno informacija, kazivanja, etnoloških materijala ali nije išlo. Bojao sam se da ne napravim šumu a kojoj nitko neće vidjeti stablo. I onda, kako to obično biva za vrijeme jutarnje kavice sinula mi je ideja o knjižici – suveniru i potom je sve sjelo na svoje mjesto. Kad je knjižica izašla iz tiskare bio sam zadovoljan jer sam je upravo takvu zamišljao.
Ansambl Ententin gostovao je na folklornom festivalu u Istanbulu i bio neslužbeno proglašen najuspješnijim ansamblom. U Zagrebu je još uvijek u nemilosti pojedinih kvazi stručnih komisija i parajlija. Neovisnost je danas skupa kažu ljudi. Možeš biti najbolji na svijetu ali kod nas si nitko i ništa, ako nisi umrežen ili u kombinaciji.
Tijekom ove godine bio sam nazočan na vrlo malo folklornih koncerata. Jedino sam u svojstvu člana ocjenjivačkog suda pratio pojedine smotre i festivale. Za mnoge nisam ni znao da se održavaju i to me strašno čudi jer folkloraši su se izgleda odlučili za neku vrst samoizolacije odnosno nastupanja u ilegali, tamo negdje pred svojom publikom i ništa više. Zašto je to tako nije mi posve jasno a još manje razumijem izostanak potrebe za međusobnim druženjem i upoznavanjem plesača iz različitih ansambala. Druženje, zajedništvo i sloga, temeljne su vrline folkloraške aktivnosti. Bez njih folklor gubi svoju najvažniju supstancu a to je energija zajedništava. Ona se jednako stvara na probi ali i na druženjima.
Na Badnjak moja djeca, Katarina (flauta) i Jakov(gitara) uvježbali su i odsvirali za svoje roditelje, Yestrday od Beatlesa. Bili smo ugodno šokirani i zaključili da se sve do sada uloženo, ipak na najljepši način vraća.