Pierre Coburten, tvorac modernih olimpijskih igara, nastojao je da se uz olimpijske igre održavaju takmičenja i iz pojedinih umjetničkih područja arhitekture, dramske umjetnosti , koreografija, dekoracija , pjesništva, glazbe, slikarstva i to je realizirano na „igrama „ 1912., 1920-1932. No, prvi i jedini put u Berlinu 1936. godine, održala se tzv. plesna olimpijada u kojoj je sudjelovala i Hrvatska.
Zadruzi Sklad, koja je usko surađivala s Maticom upućen je početkom 1936. poziv za sudjelovanje na međunarodnom plesnom natjecanju (tzv. plesnoj olimpijadi) koje će se održati 15.07. do 31.07. 1936. u sklopu svečanosti povodom održavanja Olimpijskih igara u Berlinu (održale su se od 1.8. – 16. 08. 1936.). Kako su navedene udruge već tada podosta vremena posvetile proučavanju, zapisivanju i objavljivanju hrvatskih narodnih običaja, plesova i pjesama postojala je opravdanost za prihvaćanje ovakve velike počasti ali i odgovornosti. Valja naglasiti da su vodstvo i plesači osobno odlazili u sela i učili plesati s „izvornim plesačima“, a u dvorani su uvježbavali svoje programe pod vodstvom N. Perko, A. Freudenreich i V. Krčelića. Uz Maticu sudjelovali su još i Nevenka Perko te Mia Čorak i Mercedes Pavelić kao plesni solisti i baletni ansambl koji je nastupao s Baranovićevim Licitarskim srcem.
Prvotno je bilo zamišljeno da se ansambli i izvođači takmiče u slijedećim kategorijama: skupni plesovi, solo plesovi, baletne izvedbe i narodni plesovi. No, pri kraju natjecanja „stručna porota„ je utvrdila da je nemoguće sve umjetničke izričaje vrednovati brojevima i jedino je u kategoriji narodnih plesova postignut konsenzus u izboru najboljeg ansambla. U toj konkurenciji sudjelovalo je 14 ansambala (amaterski i profesionalni) iz 14 država: Bugarska, Belgija, Rumunjska, Australija, Španjolska, Švicarska, Kanada, Austrija, Nizozemska, Grčka, Njemačka, Indija, Italija i Hrvatska.
Matica i Nevenka Perko nastupili su u tri natjecateljske večeri, a izvodili su slijedeći program:
1. Djeveruša (Posavina – pretpostavka autora)
Glazba: Mladen Pozaić
Izvodi: Nevenka Perko
2. Balun (izvedeno je i Novljansko kolo)
Koreografija: Ž. Markovina, I. Valpotić, N. Perko i A. Freudenreich
Glazba: Slavko Zlatić
Izvodi: Matica
3. Barek iz Šestina
Izvodi: Nevenka Perko
4. Hrvatsko kolo iz Slavonije
Koreografija: V. Krčelić, i J.Biškupović
Glazba: Vatroslav Lisinski -Kasović
Izvodi: Matica
5. Tužna djevojka iz Istre
Izvodi: Nevenka Perko
6. Dučec i drmeš
Koreografija:N. Perko i A. Freudenreich
Glazba: Rudolf Matz
Izvodi: Matica
Iz programa i dodatnih pisanih izvora možemo izvesti određene zaključke koji nam pomažu u razmatranju načina prezentacije narodnih plesova i glazbene pratnje. To mi čini s aspekta analize evolucije primjene (prijenosa) narodnih plesova izvan mjesta porijekla i njihove scenske obrade odnosno stupnja estetizacije ili stilizacije i usporedbe s današnjim vremenom vrlo zanimljivo i značajno.
Vrsna baletna umjetnica Nevenka Perko izvela svoje plesne točke, inspirirane temama iz narodne tradicije, koristeći baletnu plesnu tehniku na što nedvojbeno vidljivo iz fotografije Toše Dabca (Nevenka Perku u izvođenju plesa Djeveruša). Isto tako upada u oči točnost, dosljednost i cjelovitost u odijevanju Nevenke Perko (opanci, poculica, opleće, rubača…izostanak podsuknje o ovom kontekstu je zanemariv) što će kazati da se već tada narodnoj nošnji pridavala velika pažnja i značaj.
Matica je izvela tri plesne koreografije iz različitih područja Hrvatske (Istra, Slavonija, Posavina) što je bila domišljata koncepcija i za pretpostaviti je da je ta raznolikost bila značajan detalj u cjelokupnom uspjehu. Iz kritika i popratnih tekstova ( Hrvati nisu donijeli čisti narodni ples. Iz motiva i oblika koji potiču iz starih narodnih običaja promijenjenih prilagođenih i skupljenih u cjelinu nastaju velike i nove kompozicije;dr. Buchloz) primjetno je da su narodni plesovi bili u određenoj mjeri stilizirani ili umjetnički obrađeni, a to na neki način potvrđuju i riječi gosp. Hercega, predsjednika Selčjačke sloge, koji očito nije bio odveć ushićen velikim uspjehom Matice „naglašavajući da je postignut stiliziranim plesovima dok su čisti hrvatski plesovi naravski još ljepši“. O kojem se stupnju stilizacije radi ne možemo točno ustvrditi ali obzirom da su članovi Matice bili plesači – amateri vrlo vjerojatno to nije bilo u značajnoj mjeri. Prvi izvedeni ples je bio Balun i Novljansko kolo (… Razvija se u tri djela u kojima prevladava kružni oblik. Kratkim ritmičkim korakom kreču se plesači zagrljeni, i kod toga krug postaje čas širi, čas uži. Osnovna značajka ovog plesa je mirno držanje…..Osjetilo se, da je ovdje došao izražaja nagon za oblikovanjem pokreta u svim zajedničkim oblicima. Vjerovali smo da proživljujemo postojanje narodnog plesa….). Iz ovih opisa prepoznaju se temeljne plesne značajke istarskog folklora (zagrljeni, mirno držanje) i nedvojbeno je to bila vjerodostojna prezentacija. Drugo po redu izvedeno je Hrvatsko kolo iz Slavonije (…Remek djelo skupnog narodnog plesa upoznali smo u Hrvatskom kolu iz Slavonije – 1841…… ovaj ples nadkriljuje sve do sada izvedene narodne plesove formalnom cjelinom i ritmijskom dinamikom…) točnije Slavonsko kolo (kasnije Hrvatsko kolo pa Hrvatsko salonsko kolo) koje je na poticaj Ilira na čelu s Lj. Gajem plesotvorio 1841. godine kapelnik Bogunović, a glazbu u trodobnoj mjeri napisao Vatroslav Lisinski. Očigledno je kritika i publika bila oduševljena ovom izvedbom u scenskoj adaptaciji V. Krčelića i J. Biškupovića (….publika je u ritmu slavonskog kola pljeskala i kad je već davno pao zastor …) i možemo konstatirati da to je bila najuspješnija izvedba i koreografija. Moram priznati da me uspješnost Hrvatskog kola nije iznenadila jer je u cijelosti produkt slobodne autorske imaginacije. U trećem izlasku na scenu Matica je izvela plesove Dučec i Drmeš ( …..osebujne oblike poskoka i trešnje cijelog tijela sadrži narodni ples iz Posavine …..Zadnja točka bila je Drmeš i Dučec . Šarolike narodne nošnje MKHD živi pokreti, prekrasna glazba po narodnim motivima savršeno interpretirana oduševila je općinstvo koje nije htjelo da napusti kazalište. Dugo, dugo nakon svršetka još je publika ostajala u kazalištu i vikala Šifio MATIKA“) u kojima također prepoznajemo plesne značajke (poskoci, trešnja) navedenih plesova.
Glazba je za sve tri scenske izvedbe komponirana i izvodio ju je berlinski orkestar pod ravnanjem Rudolfa Matza (…oduševljenje u gledalištu nije jenjalo, okrenuo se dirigent Rudolf Matz prema publici, koja je pod njegovim dirigiranjem vanredno disciplinirano sad tiše, sad jače pljeskala u taktu plesa, dok su plesači kola zadihanih stajali vedrih lica…..). Nisu korišteni tradicijski instrumenti sopele, mih, šurle, violine ili tambure no bez obzira što se možda tada odstupilo od današnjih ustaljenih kriterija glede izbora glazbene pratnje za folklorne izvedbe, istom je u Berlinu bila oduševljena i kritika i publika. To i ne bi trebalo čuditi jer su je komponirali istinski velikani naše glazbene umjetnosti (Vatroslav Lisinski, Slavko Zlatić i Rudolf Matz) koji su u svojim kompozicijama znali sačuvati suštinu krajevnih glazbenih tradicija (.. glazba dočarava sopile…) .
Nažalost, fotografije Matice s nastupa u Berlinu nisam pronašao ali sudeći po opisima (….svježe i šarolike narodne nošnje…,….. kostimi bijeli, lijepo izvezeni…….., ……..sjajem bogato izvezenim narodnim nošnjama……..,) nedvojbeno je da je i u tom pogledu Matica bila na visini zadatka i koristila vjerodostojna replike ili originale. Valja istaknuti da su se za vrijeme izvedbe Nevenke Perko plesači/ce za svaku slijedeću točku presvlačili.
Matica je program izvodila sa 11 plesnih parova pred ispunjenim gledalištem, kroničar je naveo da je nazočilo oko 3000 ljudi što je s obzirom da se radilo o folkloru stvarno impozantan broj. Prema mišljenju stručne porote Matica je u konkurenciji narodnih plesova osvojila nadmoćno prvo mjesto, a priznanje i srebrni pokal uručio im je osobno veliki Rudolf von Laban, tvorac kinetografije, stisnuvši ruku voditeljima i svakom plesaču ponaosob.
Koji su razlozi za tako uvjerljiv i premoćan uspjeh Matice?
Kako se moglo vidjeti iz citata, članovi matice uvježbavali su program svakodnevno šest mjeseci pod vodstvom vrsnih plesnih pedagoga i koreografa i za to vrijeme plesni ansambl se stvarno može izvrsno pripremiti. Uz to Matica je nosila prigodnu scenografiju i rasvjetu za svoj program što je za ono vrijeme bio veliki iskorak u stvaranju scenskog ugođaja za vrijeme izvođenja narodnih plesova. Sve to govori da su se vodstvo i plesači vrlo ozbiljno pripremili u svim segmentima scenske izvedbe i to je po meni bio glavni razlog ovog veličanstvenog uspjeh. No još valja naglasiti i originalnu umjetničku obradu i prezentaciju narodnih plesova koju je izvrsno opisao, svjedok, dr. Miro Majer:
Nakon čitanje ovih redaka možemo sa sigurnošću konstatirat da su temelji zagrebačke škole folklora postavljeni 1936. godine i da su najzaslužniji za uspjeh Matice. Naime stručna porota, javnost i kritika su prepoznala vrijednost i ispravnost tog pristupa, složivši se da su Hrvati u svojim scenskim izvedbama uspjeli očuvati svoj nacionalni identitet. Kako naši stvaratelji nisu imali slične predloške u zemlji i inozemstvu možemo slobodno ustvrditi da se radi o originalnom produktu hrvatske umjetničke misli. Isto tako, to potiče na daljnja razmišljanja i poredbe umjetničkog pristupa Matice s postulatima zagrebačke škole koju je nakon 2. svj. rata uspješno na svoj umjetnički način nastavio Z. Ljevaković, zatim Ivan Ivančan i sljedbenici. Zlatom su se okitili jedni, drugi i treći što govori da se radi o promišljenim i zrelim umjetničkim pristupima no Ljevaković se ipak u odnosu na Maticu značajnije „približio narodu“ i uvrstio u svoj umjetnički izričaj istovremeno plesanje i pjevanje (što je i danas hrvatski original u svijetu) te autentične tradicijske instrumente. Koreografske potke oba pristupa, nismo u mogućnosti točno analizirati i komparirati (nedostatak činjeničnih podataka i opisa glede nastupa Matice) no možemo pretpostaviti da se zasigurno radi o znalačkim i vrsnim umjetničkim ostvarenjima. Ova promišljanja otvaraju i neka nova pitanja na koja nemam relevantne odgovore ali eto, glasno ću razmišljati.
Npr. glazbena pratnja prilikom nastupa Matice je bila u izvedbi klasičnog orkestra. Uzgred pročitao sam notni zapisi – skladbe Slavka Zlatića pisanu za tu prigodu i moram kazati da je to izvrsno napravljeno, jest da je pisano za fagot i oboe ali zvuči „opako istarski“. Onda razmišljam o kakvoći glazbe koju proizvode dvoje zagrebačkih priučenih svirača na sopelama ili dvoje zagrebačkih tamburaša natjeranih od vodstva da se prime sviranja sopela za potrebe nastupa. Što je pravo, a što nije? Da li izvrsno obrađena istarska glazba za klasični (oboe, fagoti i sl) orkestar ili prosječna, nevjerodostojna svirka na sopilama. Vjerojatno će se folkloraši podržati i izabrati ovu drugu soluciju jer “izvor je izvor“ toga se valja držati ko pijan plota bez obzira što će gledalište dočekati kraj svirke s rukama na ušima. Usput se pitam, nisu li dobrano „zacementirani“ organizacijski ustroji i izvođački standardi reproduktivnih folklornih ansambala te koreografski okviri počeli kočiti razvoj folklorne umjetnosti. Odnosno da li su klasični folklorni ansambli jedini nosioci folklorne umjetnosti? Kako još uvijek ne znam odgovoriti na ta pitanja prikloniti ću se mojim pisanim opservacijama iz ranijih tekstova. Zagrebačka škola folklora nije hermetizirana, u sklopu njezinih postulata svaki umjetnik može na svoj način čitati folklorne predloške i sukladno tome ih scenski prezentirati. Bitno je da se u scenskoj izvedbi (ples, glazba, nošnja i ost. ) prepozna duh naslovljene krajevne tradicije, uz vidljiv dignitet i dostojanstvo u prezentaciji, pri čemu vrsta i stupanj umjetničke obrade ne bi smjela biti ograničena.
Valja obratiti malo pažnje na plakat Matice i vidimo da su navedeni autori i izvođači, nazivi koreografija i etnoregija te premjerne izvedbe. Vrlo stručno i precizno možda, bi to mogao biti dobar primjer za naše ansamble koji koreografe, voditelje i plesače čuvaju od javnosti kao zmija noge. Udruga je administrativno – pravni pojam i postoji samo na papiru, stvaratelji i izvođači su živi i njih treba istaknuti. Skoro zaboravih, vidimo da je izvedeno Slavonsko – Hrvatsko kolo na glazbu V. Lisinskog i to bi trebao biti pravi izazov mladim koreografima za potragu za glazbom Lisinskog i Bogunovićevim plesnim zapisom te napravit koreografiju Hrvatskog kola. To bi svakako bilo zanimljivo i etnokoreološki važno ostvarenje. Idemo deca, u potragu, dosta je s lokanjem umjetničkih kava i lamentiranjem, treba delati. Iznenađuje stručnost i zrelost njemačke kritike (prijevodi Miro Majer) nastupa Matice, a primjetna je činjenica da je prepoznala i pohvalila stvarateljski i izvođački pristup kao ispravan u načinu prezentacije folklorne baštine svrstavši ga u rang umjetnosti.
Matica je prva izvela scenski obrađen folklor u Hrvatskoj.
Još jednom – Živila nam Matica!
