Savorovo

Učenica 2. razreda MIOC-a, Sara Hrg iz Šenkovca, čuvši dječju igru s pjevanjem u izvedbi dječjeg folklornog ansambla Ethno (objavljena u mojoj knjizi „Sad se vidi sad se zna“) pokazala je interes i znatiželju istražiti, analizirati i objasniti poveznice između teksta (sadržaja pjesme) s našom mitologijom. U prvi mah mi se to učinilo pomalo neozbiljno jer ipak se radi o vrlo mladoj osobi, a tema je podosta složena i stručna. No, ubrzo mi je Sara poslala svoj tekst i pročitavši ga, bio sam ugodno iznenađen njezinim etnološkim znanjem i izvedenim objašnjenjima i zaključcima. Stoga držim da je ovaj tekst koristan i poučan te se nadam da će i druge potaknuti na ovakva razmišljanja.

SAVOROVO
Savorovo, sokolovo,
Sokol opal na livade,
Livade se otprle,
Turci vrata zatvore.
Tu dom, tu dom,
Beži s kola vun!

SARA HRG

Prvo što mi je zapelo za oko bilo je sam spomen Savorovog imena. Potom sokol koji pada na livadu, koja se otvara. A sve to upotpunjeno je plesom u kojem se kolo, nakon izgovorenih stihova, počinje sužavati (prema tome, kolo predstavlja vrata spomenuta u pjesmi). Plesači su Turci, a osoba unutar kola mora ‘bežati vun’.
Idemo po redu.

‘Savorovo‘ – ili, kako sam ga znala sretati u nekom pjesmama ili literaturi, Savro, je vrlo vjerojatno povezan s bogom Svarogom, bilo kao on sam ili njegov sin Svarožić. Prema dosad otkrivenome, on bi bio bog Sunca. To se vidi u filološkoj podlozi njegova imena (praie. *sawel = sunce), ali neću se sad baviti filologijom. S obzirom da je ime pjesme Savorovo kolo, to bi metaforički i simbolično, označavalo sunce, dan, putovanje sunca po nebu. Međutim, pjesma ide Savorovo, sokolovo… A to ću razjasniti u sljedećem odlomku.

‘Sokol‘ – smatram da je svakom etnologu koji je iole upućen u mitologiju starih Slavena poznato da je sokol ptica koja predstavlja Peruna. Tako je i slavensko mitsko drvo života prikazano na način da je u krošnji sokol, a u korijenju, pod zemljom zmija. Međutim, isto tako je i upoznat s time da su zmija i sokol (Veles/Volos i Perun), mogli bismo reći, smrtni neprijatelji. A svaki pokušaj uzdizanja Velesa među ostale bogove, k Perunu bi završio tako da je Perun napao Velesa. Veles je išao gore, ali Perun nije išao dolje. S toga sokol koji pada na livade ne može biti Perun. Ali Perun je imao potomke; Moranu i Jarila. I oba potomka možemo povezati s podzemljem. Jarilo je bio otet i odveden u podzemlje, a Morana je nakon njihove svadbe i njegove prevare postala zla i, praktički, i sama bila suvladarica u podzemlju, Vireju, s Velesom. I tko je onda ovdje predstavljen sokolom? Na prvu bi se moglo reći da je Jarilo, ako ništa drugo,jer je sokol u muškom rodu. Ako nastavimo s tom tezom, uočit ćemo (kao što sam spomenula u gornjem odlomku) da pjesma ide ‘Savorovo, sokolovo (kolo)…’. Dakle, ako je kolo Savorovo i sokolovo, njih dvojica moraju biti nekako povezana. Očito je da je jedno kolo, koje pripada obojici. Možda je ovo kriva hipoteza, ali, s obzirom da je nekada vrhovni bog bio Svarog, mogli bismo pomisliti da je ovaj sokol njegov sin i da je on nasljednik, tj. budući bog sunca. Ali to ćemo malo teže dokazati. Bilo bi bolje da se držimo toga da je sokol zapravo Perun. Daklem, ako kažemo da je sokol zapravo Jarilo, a znamo da je Jarilo bog vegetacije i da je bio otet na Velju noć i odveden u podzemlje, kroz ovu pjesmu možemo složiti mitsku sliku: Sokol (Jarilo) pada s drveta na livade (livade pripadaju Velesu, kao i podzemlje), livade su se otvorile (ovdje lako možemo povezati livade s podzemljem – otvorile su se i Jarilo je došao u podzemlje), došli su Turci i zatvorili vrata, iz kojih treba izaći van – ‘bežati vun’. To nam još više potvrđuje da je sokol zapravo Jarilo, jer iz tog kola treba izaći van. Morana nije morala izaći van, ona je sama, svojevoljno ušla unutra. Da je riječ o Jarilu, potvrđuju stihovi ‘ Tu dom, tu dom‘. Virej uistinu jest bio Jarilov dom, dok nije sazrio i otišao.

Turci, koji su (vrlo vjerojatno) ušli u pjesmu tokom 15., 16. st., u ono doba predstavljali su opasnost. Malo teže se uklapaju u cijelu pjesmu, jer im ne možemo naći nikakvu mitološku podlogu. Ali (ovo je jedna vrlo nepotkrepljena pretpostavka), narod je mogao pjesmu modificirati prema trenutnoj situaciji pa su tako mogli izbaciti dio koji nisu razumjeli i umjesto toga reći ‘Turci’. Da je to istina, Turke možemo gledati kao supstituciju za nešto što je predstavljalo opasnost starim Slavenima. Oni su zatvorili vrata. Ta vrata su, prema prijašnjim pretpostavkama, vrata Vireja. Sad se postavlja pitanje Kako su ih zatvorili? Što se tu zapravo dogodilo? S obzirom da su vrata na livadi, tj. pukotina na livadi, može biti da su Turci naprosto tijekom haračenja i pustošenja hrvatske zemlje, ‘sravnali sve sa zemljom’ pa odavde zapravo tumačimo da su, uništenjem svega, zatvorili sve rupe u zemlji. Tko zna, možda je baš u mjestu gdje je nastala pjesma postojala neka rupa, koja je privlačila Slavene pa su rekli da je tu ulazak u Virej. Ili na Turke gledati kao Velesove podanike. Kako god, Turci su zatvorili vrata – kolo. Da bismo mogli dalje tumačiti, valja znati da su pjesme i plesovi bili dio obreda, tj. činili obred. Zato pjesmu teško možemo tumačiti samu, bez plesa, i obrnuto.
Dakle, Turci zatvaraju vrata (kolo), a unutar njih ostaje jedna osoba koja treba izaći van. Drugi plesači ne pomažu toj osobi, već odmažu, drže noge čvrsto skupljene da se osoba namuči izaći van. Kao što je i Jarilo imao problema pri izlasku iz Vireja (močvare, vukovi, šume,…). Ali Jarilo u konačnici uspijeva, kao što se i plesač uspije probiti kroz živi zid koji stvaraju plesači.
U zaključku, da sve to spojimo u cjelinu. Savor iz naše priče je bog sunca. Njegovo kolo smatramo putovanjem sunčevog diska tijekom dana. Možda bismo mogli čak i reći da je to sinegdoha te da to kolo označava ljude koji plešu. To bi onda bili ostali bogovi koji su bili gore, iznad ljudi koji su na zemlji. Sokol predstavlja sina vrhovnog boga, u našem tumačenju – Jarila. Jarilo pada na livadu koja se otvorila – Jarilo je ušao u podzemlje. Turci su zatvorili vrata (kolo) – podanici boga podzemlja (Velesa) i prepriječili njegov odlazak – plesači koji sužavaju krug. Daljni stihovi kao da su tjerali sokola da prihvati da je ovo njegov dom i da tu ostaje, ali dalje stihovi kažu, čak bismo mogli reći, zapovijedaju sokolu da bježi iz kola. I sokol bježi i vraća se natrag, među „živuće“. Još je zgodno primijetiti da se kolo pleše nalijevo – kao što su se plesala kola s mitskom podlogom.

Literatura:
– Belaj, Vitomir: Hod kroz godinu, 2. izdanje

(pročitala sam još neke knjige, ali iz ove sam, u principu, saznala najviše i vadila zaključke)