Ojkalica je zaštićena na 5. zasjedanju UNESCO-ovog Međuvladinog odbora za zaštitu nematerijalne kulturne baštine u Nairobiju, Kenija. Izvrsna vijest i eto konačno konkretnog razloga za povjerovati u razboritost i objektivnost svjetskih moćnika. Godinama sam govorio kako je ojkalica senzacionalan način pjevanja koji će kad tada biti prepoznat i srećom to sam doživio, ali da je istinski prihvati naša javnost to vjerojatno neću, jer Hrvati, uobičajeno, još uvijek ne cijene vrijednost vlastite tradicije, a sudeći po pisanju naših “pametnih glava” o svjetskom uspjehu ojkalice još dugo vremena će proći dok shvate i prihvate sami sebe. Rijetki su narodi na svijetu koji se s tolikom količinom posprdnosti i omalovažavanja okomljuju na vlastitu tradicijsku kulturu. Svi bježe od opanaka ali ih nikako ne mogu izbiti iz glava i to je naša velika nesreća. Svjetska potvrda ojkalici Hrvatima je došao kao nekakav namet ili sram jer našu “veliku pamet i sofisticiranu umjetnost” nitko na svijetu ne primjećuje već, pih – ojkalicu. Ali što se može, iz te kože se ne može, i moramo protiv svoje volje prihvatiti mišljenje Svijeta – Hrvati, vaša ojkalica je čudesna, originalna i povijesno vrijedna baština.
Ojkalica je netemperirano dvoglasno pjevanje samoizniklo u Dalmatinskoj zagori. Izvode ga odvojeno muškarci i djevojke. Sudeći prema tonskim odnosima, organizaciji pjevanja, boji tona, ritmu, spada u najstarije sačuvane oblike vokalnog izražavanja na svijetu. To mogu potvrditi i iz vlastitog iskustva jer naslušao sam se svekolikog tradicijskog pjevanja i vjerujete mi ništa slično vidio i čuo nisam. Ojkalica je definitivno svjetski raritet.
Glazbeni “klasičari” ojkalicu smatraju primitivnim načinu pjevanja koji nema određen metar – ritam, intonaciju, dublji smisao i sl. No da su barem pokušali malo bolje načulit uši i poslušati to pjevanje čuli bi da se radi vokalnom savršenstvu. Tu moramo dodati i činjenicu da se kroz javne medije ojkalica prezentirala kao galama, bučenje i u negativnom (birtijaškom kontekstu). No, ljudi iz kraja znaju točno tko zna pjevati ojkalicu i oni su ušli u narodnu predaju. Imao sam sreću slušati najbolje pivače ojkalice u Promini, Mirka Dizdara (djed poznate pjevačice Natali Dizdar) i Stanka Kneževića i njihovo ojkanje – treskanje je bio melem za uši za razliku od mnogih drugih bukača.
Vokalna složenost i zahtjevnost ojkalice može se uočiti kad se ista pokuša uvježbavati s pjevačima izvan mjesta njene egzistencije. Koliko god se trudili teško ćemo uspjeti. Postići ppravilnu boju tona, netemperirano dvoglasje i sitno treskanje (tremolo-staccato) veliki je vokalni izazov. Ojkalica se može naučiti samo usmenom predajom odnosno učenjem uz pivače iz kraja, jer na klaviru nemamo tonove kojima bi točno odredili (intonaciju) visinu i odnos dvogasja. Egzaktno odrediti intonacije moglo bi se pomoću mjerača frekvencije tona i to trebala bit jedna od zadužbi znanstvenicima jer jedino na takav način ćemo uspjeti točno dešifrirati ojkalicu i sačuvati za buduća pokoljenja.
Zahvaljujući UNESCU ojkalica je prepoznata i priznata kao svjetsko kulturološko dobro koje valja zaštiti od izumiranja. Postavlja se pitanje da li su naši državni kulturnjaci napravili plan i program zaštite ojkalice. Vjerojatno ih je to sve neugodno iznenadilo i namrgodilo jer sad se ipak ne mogu tako lako izvući od posla. Ojkalica još jedino živi u pjevu starijih generacija, mlade to ne interesira i mislim da tu treba staviti težište i raznoraznim projektima motivirati ih na učenje pjevanja ojkalice. Možda estradne zvijezde potaknuti na okušavanje u tom glazbenom izričaju. Prostora ima, samo da li to netko razumije, zna i želi.
Na televiziji uz vijest o priznanju ojkalici vidjeli smo pjevanje četvorice pjevača iz Sinja. U Sinju i okolici pjeva se rera, a ne ojkalica i to bi bar naši televizijski pametnjakovići mogli znati. Bar su za ovu svečanu priliku mogli skoknuti u Dalmatinsku zagoru i snimiti autentične pjevače.