OJ…
U nedjelju 16.01.2011. godine imao sam posebnu čast prisustvovati svečanom programu u Hrvatskom narodnom kazalištu koji je organiziralo Mađarsko veleposlanstvo u Hrvatskoj povodom početka predsjedanja Mađarske Europskom unijom. Prisutnima su se obratili dr. Tibor Navracsics, potpredsjednik Vlade Republike Mađarske, Gordan Jandroković, ministar vanjskih poslova RH i dr. Ivo Josipović predsjednik Republike Hrvatske. Na početku programa Lidija Bajuk i iz pjevačica iz Mađarske izvele su nekoliko međimursko – mađarskih narodnih pjesama. Dok je Mađarica uz našu Lidiju bez problema pjevala na hrvatskom, “naša” par riječi na mađarskom nije mogla izvesti bez zalijepljenog šalabahtera na gitari. Nakon protokolarnih govora dječji folklorni ansambl Csillagszemű (“Zvjezdooki”) iz Budimpešte izveo je izvrstan 30 minutni folklorni program.
Dobio sam pismenim putem pozivnicu od mađarskog veleposlanstva i kad sam telefonskim putem potvrdio svoj dolazak, predstavnica mi je naglasila da im je jako važno da prisustvujem tom događaju jer inicijativa za to postoji iz Mađarske. Moram priznati da sam bio osupnut time jer u Hrvatskoj moje ime baš nikom ništa ne znači u “višim krugovima” i nikad me nitko nije pozvao na neki, da tako kažemo, koncert takvog društvenog značaja. Kad sam im napomenuo da bi bilo dobro da pozovu i dječji ansambl Ethno čak su i na to pristali iako je bio veliki interes za ulaznicama. No, nisam htio o sebi već o odluci mađarskih političara da na tako značajan “datum” i politički, visoko rangiran skup, pošalju djecu, a ne državne umjetničke ansamble, filharmonije i sl.
Mađarska država se na tako važnom događaju, ZAMISLITE, predstavila sa dječjim folklornim ansamblom. Poruka je jasna – nada, budućnost, tradicija. Ima li što ljepše i vjerodostojnije kad nam to poručuju djeca. Vjerojatno su se u takvoj situaciji naši “visoki” političari osjećali nekako tjeskobno i “umanjeno” jer to ipak “nije nivo”. Djeca – pih. U nas su djeca sinonim za neozbiljnost, razigranost i nedoraslost “ozbiljnim” događajima. Još uvijek se službenim aktima ugnjetavaju i zagorčava im se djetinjstvo dok se u civiliziranim zemljama nastoji popularizirati dijete i dječje. Čak i u moralno upitnom svijetu nogometa, zvijezde drže djecu za ruke i dovode ih na prepune stadione. Zamislite koliko taj doživljaj znači jednom djetetu. Koga u ovoj zemlji interesira dječji osmijeh ili suza. U ovoj državi djeca nam odlaze u školu prestrašena a izlaze iznevjerena.
Joj……
Ojkavica, način pjevanja iz dalmatinske zagore odvajkada je, od nas samih, svjesno ismijavana, marginalizirana i negirana tradicijska vrednota koja je doživjela veliku potvrdu i uvrštena je u svjetski zaštićenu kulturnu baštinu. O tome sam već pisao i ostavio prostora da vidimo “kamo” ćemo s tim svjetskim uspjehom i potvrdom našoj tradiciji. U središnjem dnevniku gledamo premijerku Kosor kako uručuje državna priznanje nekolicini pjevača ojkalice, a oni su joj onako kako to mi samo znamo, sluganski i ulizivački zahvalili te zapjevali Ojjjjjj Jaco Korsor ili oj..HDZ …zna se jojjjjj…. Ne mogu vjerovati svojim očima da sam to vidio i pitam se odakle izvorište i potreba za takvo brutalno devastiranje, obezvrjeđivanje i prostituiranje vlastite tradicije.
Prvo. Nije jasno kako je moguće da jedan čovjek primi državno priznanje za izvođenje ojkalice kad je to tradicija cijelog naroda. Na dinarskom arealu ima na desetine pravih “pivača” i čuvara ojkalice i mislim da su na taj način dobrano obezvrijeđeni. Drugo, ojkalica postoji tek kad je izvode najmanje tri pjevača i postavlja se pitanje što je s priznanjem ostalim pjevačima. Treće, stavljati narodnu vrednotu u dnevnu politiku je sramno i nečasno poput npr. da na licitarsko srce utisnemo fotku drage nam premijerke. Četvrto, lički ojkan koji je primio priznanje i nije vjerodostojan predstavnik ojkalice iz dalmatinske zagore. Peto, čudi da je cenzura sa državne dalekovidnice pustila u eter takvo javno obezvređivanje “našeg”. Šesto, tradicijske vrijednosti koje su stoljećima prenosile s koljena na koljeno i duboko su utkane u naš identitet i ne bi smjele biti korištene u komercijalne, političke i estradne svrhe odnosno prezentirati se u iskrivljenom kontekstu i sadržaju. Sedmo, u javnom predstavljanju tradicije treba stvoriti uvjete u kojim će se ona sjati s dignitetom i dostojanstvom. Shvatljivi su stalni prijepori oko “prihvatljivog” stupnja umjetničkog oblikovanja tradicije no prijepora između tradicije i kiča ne bi smjelo biti.