Tridesetih godina prošlog stoljeća ponajprije zahvaljujući providnosti braće Radić seoske folklorne skupine „popele“ su se na scenu i započele predstavljati svoju tradicijsku kulturu (ples, pjesme glazbu običaje i nošnju). Vjerujem da je to tada bio avangardan pokušaj koji je ubrzo urastao u svijest našeg naroda i održao se do današnjih dana. Tijekom proteklog vremena pokazalo se da je takva praksa snažno utjecala na očuvanje folklornih tradicija jer je scena ipak neodoljiva i vrlo privlačna. Osim skupina, na smotrama je bio neizostavan i ocjenjivački sud koji je nastojao svojim kritikama – uputama, poticati skupine na očuvanje lokalne tradicije. Danas, nakon osamdeset godina nameće mi se pitanje treba li takav ustaljen oblik – službenog predstavljanja seoskih skupina – doživjeti određene promjene pri čemu ću navesti nekoliko primjera iz novije prakse.
Na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, seoske skupine službeno predstavljaju program na Gradecu, naravno vremenski ograničen na šest sedam minuta i potom odlaze na spavanje u studentsko naselje Cvjetno. Jednom prilikom otišao sam u Cvjetno vidjeti što se radi nakon nastupa i ostao sam zapanjen događanjima jer sam upravo tamo doživio folklor onaj kojemu sam se nadao na Gradecu. Skupine su spontano pjevale, plesale, međusobno se družile i na kraju slavonsko kolo od jedno 300 izvođača. Spektakularno.
Na smotri izvornog folklor u Metkoviću, koju organizira Vido Bagur i KUD „Metković“, također se dogodio folklor ispred dvorane za nastupanje, na jednom podosta velikom parku u kojemu izvorne skupine provode vrijeme do početka službenog nastupa. Vrlo malo im je trebalo da započnu s plesom, pjesmom, svirkom, cikom, vikom, pošalicama i sl. To je bio jedan prekrasan prizor, kakofonija plesa, glazbe, nošnje, različitosti. Nastup grupa iz parkića iščekivao sam s velikom znatiželjom u dvorani i moram priznati da sam ostao potpuno zbunjen viđenim. Dogodila se velika preobrazba izvođača, svjetla scene su isušila strast i energiju koja je u ogromnim količinama bujala netom prije nastupa.
Prije neki dan razgovarao sam s Vidom Bagurom i on mi je ispričao jedan vrlo zanimljiv primjer koji se izvrsno uklapa u ova razmišljanja. Skupina iz Slavonije izvodila je u svom programu „šetano“ kolo i otpjevala četiri kitice. Pitao ih je zašto izvode samo četiri….. Isprva mu nisu znali odgovoriti a onda se jedna žena ohrabrila i rekla da to kolo ima puno teksta ali su ga zaboravili jer su im godinama prije nastupa na smotrama organizatori kratili kolo na te četiri kitice. I tako je to postala „nova tradicija“.
Iz ovih nekoliko primjera vrlo lako je prepoznati da nastupanje seoskih skupina na pozornici ima različite efekte. Nedvojbeno je da u sociološkoj komponenti scena – putovanja – druženje imaju snažan poticaj za uključivanje u rad folklornih skupina. A biti izabran i doći na Međunarodnu smotru folklora u Zagreb san je svake skupine. No pitanje je koliko u takvim scenskim izvedbama ima istinske tradicije -okusa vode s izvora – doživljaja krajevnog ugođaja. Pitam se nije li scena i današnji ukus gledatelja ipak počeo utjecati na tu izvornost i treba li ipak forma isključivo scenskog nastupanja seoskih folklornih skupina biti jedina – službena – i da li postoje alternative.
Isto tako nastupe seoskih skupina prate ocjenjivački sudovi koji vrlo vješto znaju kalkulirati svojim znanjem ili neznanjem. Kad nemaju pojma o tradiciji određenog sela onda trabunjaju kako je jedna žena imala prsten na ruci a po scenskim zakonitostima to ne bi smjela, a ako slučajno poznaju tradiciju onda trabunjaju kako su njihovi preci prije sto godina opjevali nešto drugačije. To upućuje na zaključak da je još uvijek traje dvojba glede procjenjivanja kvalitete čuvanja tradicija i kvalitete njene scenske prezentacije. Po meni dvojbe nema. Od seoskih skupina očekujem vrsnoću u čuvanja vlastite tradicije i svu organizacionu i inu logistiku valja podrediti tome. Nema kraćenja programa, nema polupraznih dvorana, nema mikrofona i raštimanih ozvučenja, nema pećinske rasvjete, nema asfalta, nema političara i govorancija, nema generalnih probi. Samo zemlja, priroda, narod i veselje.
Mišljenja sam da bi kao jedna od mogućnosti bila prezentirati tradiciju u njenom prirodnom okružju. Smotra bi se održavala u određenom selu, u kojemu bi se pronašli travnati prostori po mogućnosti gazdinstva kakovih zaljubljenika u folklor. U sklopu promidžbe animirala bi se turistička zajednica, škola, političke stranke, mediji. Žitelje sela domaćina, potaknulo bi se na oblačenje narodnog ruha, žene i bake na pripremu i iznošenje domaćih kulinarskih specijalitete, muškarce – djedove na prezentaciju starih zanata i drugih umijeća. Tijekom dana bi se organizirali još različiti etno sadržaji. Programi seoskih skupina odvijali bi se na nekoliko prostora s relativiziranim vremenom trajanja.
Da. Jedino ne znam što bi napravio sa neizbježnom članovima stručne komisije koji bi onako uštogljeni, ozbiljni i nadmeni u tom kontekstu izgledali kao jahači apokalipse. Ne možeš ih ponuditi rakijom jer im treba zdrava pamet, ako im tutneš snašu u krilo smatrati će to korupcijom, ako sjede na stolicama izgledati će poput američkih amiša. Ništa. Najbolje da ih se ne pozove i taj posao prepustimo znalcima s terena koji će nedvojbeno znati što je pravo a što krivo, a pismeni ljude nek’ njihove misli uobliče. I eto poštene i kompetentne kritike.
Tako organiziranom smotrom mislim da bismo uspjeli: potaknuti spontanost i uživljenost kod izvođača, omogućiti izvođenje scenski manje atraktivnih programa ali etnološki vrlo značajnih, promovirati i ostale segmente tradicijske kulture, izgraditi pozitivan odnos u lokalnim zajednicama prema nosiocima tradicijske kulture; postići dobre financijske rezultate i ost.
Ha, mašta mi dobro radi, kaj ne?