Nikad bolje i nikad gore

Danas, svekolika nastojanja u očuvanju tradicijske kulture nikad nisu bila bolje stimulirana, dok istovremeno folklornim voditeljima u vrtićima, školama, skupinama i ansamblima, te koreografima nikad nije bilo gore. Etno- bum je u punom zamahu zbog spoznaje da tradicija polako, ali sigurno nestaje sa svojih izvora što nas je homogeniziralo i pokrenulo na juriš glede čuvanja svoga. No, još će puno Save proteći ispod „zelenog“ mosta dok se osvijestimo i shvatimo koliko je tradicija i folklorna baština interesantna, inspirativna i u krajnjem slučaju marketinški iskoristiva. Generacije brojnih folklornih djelatnika davno su to shvatile i svojim predanim i stručnim radom stvarali su i odgajali brojne plesače, pjevače i glazbenike, kasnije zaljubljenike i poklonike folklorne baštine, te nosioce predajnog procesa s generacije na generaciju. Oni su desetljećima bili jedini životni i istinski čuvari i promotori naše tradicije u zemlji, držali je iznad vode i spasili je od utapljanja i nestajanja iz procesa obnove. Kad je javnost zazirala od folklora, nadležni na kapaljku davali novce, a ostali kulturnjaci s omalovažavanjem gledali na folklornu djelatnost uporno su provodili i realizirali svoja uvjerenja i stvaralačke ideje ne pitajući ni za novac,ni za slavu,ni priznanja. Oni su stvarali folklorne sustave i time pokretali cijelu pripadajuću infrastrukturu: izradu narodnih nošnji i tambura, angažiranje voditelje tamburaša i folklornog pjevanja, poticali stvaranje folklornih koreografija i glazbenih obrada. Nadahnjivali su mnoge na: studiranje etnologije (većina etno kustosa i znanstvenika proizašla je iz folklornih ansambala); pohađanje Škole hrvatskog folklora; voditeljski i umjetnički rad i ost. Zato čudi i žalosti činjenica da i danas kad je tradicija postala vrlo cijenjena, od strane društveno-kulturne zajednice, nije prepoznata važnost i vrijednost folklorno-voditeljskog angažmana i koreografskog stvaralaštva, te adekvatno priznata i nagrađena. Tim više što su adekvatno obrazovani folklorni djelatnici jedini kompetentni stručnjaci u prezentaciji i prijenosu narodnih plesova, pjesama, glazbe i običaja, te stvaranju folklornih koreografija, a što je u suštini vrlo odgovoran i zahtjevan posao, prožet različitim stručnim disciplinama, a veći dio njih, ne može se naučiti na redovnim učilištima.

Ansamblovskim aktivnostima pripadaju – animiranje novih članova, osmišljavanje folklornih programa za različite prigode (priredbe, nastupi na smotrama, cjelovečernji koncerti i dr.), izrada plana rada ansambla, suradnja s vodstvom ansambla, suradnja s koreografima i glazbenim voditeljima, zastupanje ansambla u javnosti, utvrđivanje pravičnog modela za izbor plesača u koreografije, te uvrštavanje za koncerte i turneje.
U primjeni pedagoških načela valja razraditi metodiku usvajanja plesno- vokalnih zahtjeva, postizanje adekvatne psihofizičke pripremljenosti, razvijanje potencijala za uspješno istovremeno pjevanje, plesanje uz glazbenu pratnju, poštovanje načela primjerenosti i postupnosti, stvaranje radnih navika u izvođača i ispravnog odnosa prema zahtjevima folklornih programa. Istraživati i proučavati etnološke izvore u svezi upoznavanja stila narodnog plesa, pjesme, glazbe, narodnih nošnji, instrumenta i običaja. Izgrađivanje scenske kulture izvođača, način oblačenja i presvlačenja narodnih nošnji, te pripreme adekvatnih frizura. Za cjelovito sazrijevanje svojih izvođača valja poraditi i na razvijanju: estetskih i humanih vrijednosti: poštovanju prema tradicijskoj baštini – kulturi i umjetnosti; pozitivnog i tolerantnog odnosa među izvođačima i stvaranju osjećaja pripadnosti ansamblu.

Njihov dugogodišnji angažman ima najveći udio u ovom „etnobumu“, no u javnosti ih gotovo nema. Pripremaju skupine i ansamble za TV snimanje ili slikanje odnosno za nastup, a sliku ili riječ uzimaju predsjednici/ce ili pokoji učuđeni znanstvenici. Nagrade za kvalitetan voditeljski rad još uvijek nisu nigdje predviđene čak i FOKA u tom pogledu spava. Visina voditeljskih honorara nije ni približno primjerena navedenim obavezama koje se od njih očekuju. Društvenim novcem financiraju se različiti subjekti i projekti usmjereni prema očuvanja tradicije; programi folklornih skupina i ansambala, izrada nošnji i instrumenata, potiču se stari zanati i vještine, manifestacije, obnavljanje istinskih i izmišljenih običaja. Što je svakako pozitivna društvena inicijativa, ali fokus pozornosti i ulaganja usmjerio se opet, po meni, prema sporednim čimbenicima jer istinski pokretači procesa očuvanja i promocije folklorne baštine su pojedinci – folklorni voditelji, voditelji folklora u vrtićima i školama, te koreografi. Obrazovanje folklornog voditelja je podosta skupo jer prvo sam voditelj modra uložiti podosta svog novca i vremena da bi došao u poziciju vođenja ansambla. Odlaziti na teren, zapisivati, snimati; sjediti u bibliotekama i proučavati literaturu, nazočiti na raznim smotrama izvornog folklora i sl. Npr. cijeli ciklus Škole hrvatskog folklora, kao temeljne naobrazbe, traje najmanje 50 dana i za to treba odvojiti vrijeme, a i novac. Kvaliteta njihovih ostvarenja izloženi su javnosti, kritici, gledateljstvu, stručnim komisijama tako i mišljenju vlastitih plesača i pjevača, a u konačnici neukih i samoljubivih „predsjedništava“.

Iz svega navedenog se samo možemo zapitati što to motivira folklorne voditelje da u postojećim vrlo frustrirajućim okolnostima, uporno ustraju i nastavljaju sa svojim djelovanjem. Odgovor je jednostavan. To su samozatajni podinci/ke koji svoju radnu energiju crpe i natapaju iz emotivne povezanosti sa svojim plesačima i folklornom baštinom te iz uvjerenja kako stvaraju nešto društveno i nacionalno vrijedno i korisno. Oni nemaju potrebe a ni želje adekvatno naplatiti svoj rad i stoga bi trebala država odnosno županijske, gradske i lokalne zajednice kroz ispravne kriterije valorizirati njihovu rad i tako ih na neki zaštiti od nenaklonjene okoline. To bi puno značilo tim entuzijastima jer sama spoznaja da ih se priznaje na „višoj“ društvenoj razini (izvan okružja u kojemu djeluju) zasigurno bi puno značila i motivirala. A isto tako privuklo bi i nove generacije mladih voditelja, što neobično značajno jer je evidentan nedostatak kvalitetnih voditelja u praksi. Poznavajući sadržaje i izvođačke domete srodnih plesno – glazbenih izričaja i visine honorara koji su tamo uspostavljeni mogu kazati da je folklorno voditeljski rad besramno podcijenjen, a daleko je složenija, odgovornija i zahtjevnija stručna aktivnost.

O statusu i financiranju folklornih voditelja treba skrbiti država jer oni stvaranjem i vođenjem folklornih sustava i prijenosom folklorne baštine s generacije na generaciju, te njenim umjetničkim oblikovanjem čuvaju nacionalnu tradicijsku kulturu promičući njezine etnološke, društvene i estetske vrijednosti.

PS
Hrvatsko društvo folklornih koreografa je 2007. godine utvrdilo je najmanje iznose voditeljskih honorara (neto), prema stručnim statusima voditelja, za rad u ansamblima- skupinama i to bi mogao biti „solidan temelj“ za primjenu u praksi.