Opet velika i radosna vijest. Svjetski mudraci stavili su nijemo kolo i bećarac na popis zaštićenih nematerijalnih vrednota. Pisanje o bećarcu prepustiti ću slavoncima i etnomuzikolozima ali nijemo kolo je ipak bila moja plesačka i gledateljska poslastica, a isitni za volju i svojevrsna enigma. Kako od znanstvenika, a poglavito od novinara nisam pročitao suvisli i vjerodostojan tekst koji bi javnost upoznao o značajkama i vrijednosti nijemog kola iznijeti ću svoje spoznaje jer to je ipak kraj mog porijekla.
Narod je u Zagori igrao kolo i nikad to nije nazvao nijemo kolo. Kome može pasti na pamet kazati “ajmo igrati nijemo kolo”. To bi isto bilo kad bi netko rekao “ajmo pivati šepavu pismu”. Jasno je da je tu jezičnu kovanicu skovao netko izvana i u nedostatku bolje, ta je opstala današnjih dana i kao takva dogurala čak do Unicefa. Ovo navodim da se ne bi ponovila priča s preimenovanjem narodnog plesa poskočica u naziv linđo, a linđo je ustvari bio Nikola Lale svirač na lijerici – nadimkom Linđo iz Petrača. No, da sad ne zanovijetamo oko naziva – “kolo iz Dalmatinske zagore” je stvarno čudesno.
Što je to posebno i originalno u kolu iz dalmatinske zagore?
Kolo se izvodi bez glazbene pratnje u šestodjelnom ritmu i kao takvo vrlo je rijetka pojava u plesnoj tradiciji. Svakom plesaču i pedagogu biti će jasno o čemu govorim. U današnjoj civilizaciji naučeni smo sa da naše tijelo pokreče glazba i teško ćemo naći poticaj na ples bez glazbe, a još rjeđe će to motivirati grupu plesača na zajedničko i složno plesanje.
Kolo se sastoji od dva dijela uvodni šetni korak i poskočni korak, a vremenom (ovisno od kraj do kraja) uplele su se i određene plesne figure (šestica, osmica, lete, popasove, kitarsko, napovrat i sl.). Za vrijeme uvodnog koraka plesači bi pjevali, a prelaskom u poskočni korak nastavili su samo plesati.
I taj drugi dio je posebno sociološki i koreološki zanimljiv.
Plesači su ga podosta dugo izvodili oko pola sata i više, i u za to vrijeme narod je prepoznavao vrline momaka i djevojaka (čvrstina, snaga, izdržljivost, spretnost) koji su bili značajni za procjenu kvalitete njihove ženstvenosti i muževnosti. Osim toga u kolu je “vrila” vrlo snažna duhovna i psihološka komponenta povezana s različitim vjerovanjima. Kako se to stilski izvodio poskočni korak možda bi se najbolje moglo naslutiti iz kazivanja mog oca Jose Kneževića koji me je svojevremeno odveo na jedno kolarište (prostor za ples) u Oklaju i kazao “vidiš ovu crljenicu, za vrijeme plesa prašina bi se podigla do pojasa”. Eto tko želi osjetiti snagu,energiju i žestinu plesanja nek’ pokuša ostvariti navedeno.
Svjetska posebnost je ritam izvođenja poskočnog koraka kojeg sam za ovu priliku uspio dešifrirati i to je svojevrsna ekskluziva jer se po prvi puta navodi u pisanom obliku. Vidimo da se radi o vrlo složenom ritmičkom obrascu, koji kad se zbroje pauze, šesnaestinke, osminke i četvrtinke iznosi točno šest četvrtina. Narodna logika ipak na kraju sve stavi u savršen – prirodan red. Zanimljivo je navesti još nekoliko detalja. Plesanje započinje u predtaktu i to “iz zraka” – plesači su s obje noge odvojeni od podloge. To je u opreci s plesačkom logikom i praksom, a isto tako i izvođenje naglasaka na nenaglašenu dobu (sinkopa).
Možda upravo kolo iz Dalmatinske Zagore daje odgovor na vječnu dvojbu da li je prije nastao ples ili glazba (kokoška ili jaje) i to bi bila sjajna tema za znanstvene uratke. Po iznesenom možemo zaključiti da je Dalmatinska zagora uspjela sačuvati jedan od najstarijih načina plesanja koje imaju obličje ritualnih i obrednih plesova iz daleke prošlosti. Ritam, tempo, pokreti i položaj tijela nedvojbeno potkrepljuju izneseni zaključak. Oblik izvođenja kola ostao nepromijenjen tijekom svoje egzistencije i uspio je neokrnjen proći transformaciju iz obrednog u društveni, iz društvenog u scenski kontekst i danas je još uvijek motivirajuća za plesače i koreografe, a isto tako turisti u njemu vide prvorazrednu plesnu atrakciju.
Žudnja i potreba za slogom i zajedništvom kao temeljem opstojnosti u vrlo škrtom prirodnom okružju i stalnim sukobima prožetom svagdašnjicom iznjedrili su raritetni način grupnog plesanja, gdje se plesači međusobno grčevito drže za pašnjače (pojaseve) i usklađenim skokovitim kretanjem po kružnici nastoje svojom energijom i vjerovanjem odagnati i raspršiti negativne sile i uroke ili se zajednički povijenog tijela prema naprijed s njima uhvatiti u koštac.