Dana 21. 11. 2013. godine u dvorani Studentskog centra nazočio sam godišnjem koncertu Ansambla narodnih plesova i pjesama Lado pod nazivom Hrvatska nematerijalna baština – baština Europe i svijeta. Točno u 20,00 sati na scenu dolazi mlada gospođica, obučena kao da predstavlja plesni događaj tipa Footloose i u jednoj minuti izrekne tri bedastoće, istini za volju, za jednu nije kriva. Prvo nas je sve pozdravila sa Dobar dan!, zatim je rekla da nas u prvom dijelu programa čeka, devet stvari, a nakon pauze još devet stvari,a zatim nas obavještava, „…u pauzi ćete moći kupiti program koncerta“. Po tome se vidi koliko nacionalna kuća drži do publike, vlastitog programa i digniteta. Dobro poznata narodna „Po jutru se dan poznaje“ ovom prilikom se u cijelosti potvrdila. Valja pohvaliti odluku Lada da prihod od prodanih karata ovog koncerta daruje studentskim kulturnim sadržajima. Suprotno mom običaju, zasjeo sam u prvi red, između dvije mame koje su u krilu držale svoje sinčiće, i pomislih kako to možda nije dobra odluka jer će se dječačići sigurno zaigrati i omesti me u gledanju koncerta. Ali bili su pristojni, a jedan je sredinom drugog djela programa zaspao i nisu ga uspjeli probuditi, čak ni zvuci udaraca mačeva „natmurenih“ moreškanata.
Program
Kastavski zvončari (UNESCO)
Koreografija: Z. Ljevaković
Slavonske kraljice (ophodi kraljica ili ljelja iz Gorjana -UNESCO)
Koreografija: Z. Ljevaković
Tanac po susacku – (govor otoka Suska zaštićen kod Ministarstva kulture Republike Hrvatske u daljnjem tekstu -MKRH)
Koreografija: Z. Ljevaković
Svirka na cimbalama (MKRH)
Izvodi:Alan Kanski
Igra s drvenim igračkama (umijeće izrade drvenih tradicijskih igračaka s područja sjeverozapadne Hrvatske – UNESCO)
Izvode: djeca članova ansambla Lado
„Ajde cure u kolo“- rozganje s područja Karlovačke županije (MKRH)
(pjesme i plesovi darganičkog kraja)
Koreografija: Mojmir Golemac
Slavuj piva (ojkanje – UNESCO)
Izvodi: Vlatka Hlišć
Vrličko kolo
Koreografija: Z. Ljevaković
Svirački sastav Lada – intermezzo
Prigorski plesovi (zaštićena izrada šestinskog kišobrana u tradicijskom obrtu Cerovečki i opančarski obrt Kruh Vuka)
Koreografija: Z. Ljevaković
ODMOR
Procesija za križen – Hvar (UNESCO)
Lastovski poklad (MKRH)
Koreografija: dr. Ivan Ivančan
Prutoljaki hodiju (MKRH)
(jurjevski običaji na području sjeverozapadne Hrvatske)
Koreografija: Ivica Ivanković.
„Katarina zlata hći“ (dvoglasje tjesnih intervala – UNESCO)
Koreografija: dr. Ivan Ivančan
„Ej, sviraj Pavo“
(umijeće izrgradnje i sviranja gajdi u istočnoj i središnjoj Hrvatskoj – MKRH, Bećarac – UNESCO)
Koreografija: Krunoslav Šokac
„Grlica je zapivala“
(klapsko pjevanje UNESCO)
Linđo
(dalmatinsko kolo-poskočica – MKRH)
Koreografija: Zvonimir Ljevaković
Slavonski motivi
(umijeće sviranja na tamburi samici – MKRH)
Šetana kola iz Slavonije
(umijeće izrade kožnatog slavonskog prsluka – MKRH)
Koreografija:xxx
Korčulanska moreška
(MKRH)
Koreografija: xxx
Postavka programa je bila standardna, rekli bismo klasika, od polaganog prema bržem bez uzbudljivih i produhovljenih trenutaka. Većina izvedenih „stvari“ na sceni egzistira od 1949. godine (tada je izvedeno Vrličko kolo) koje su kompilirane i ljepljene jednu na drugu bez trunčice kreativnosti, čak sam primijetio i podosta etnološke površnosti. Bilo je pojedinih scenskih prikaza, ispod svake razine i bez autorskog potpisa. Koreografije nastale prije ovog koncerta nisu trebale biti izvođene, bez obzira što su manje-više povezane sa „zaštićenom baštinom“, jer one su u procesu nastajanja inspirirane drugim etnološkim izvorima i motivima. Ako je neimenovani izbornik programa bio inspiriran navedenim tradicijskim vještinama i proizvodima za očekivati bi bilo da je svoju ideju pretvorio u originalna i smislena scenska djela, gdje ćemo prepoznati što je autor htio kazati i naglasiti. Čini mi se da su u tom kontekstu napravljene samo dvije koreografije – Jurevski običaji iz Hrv. zagorja i šetana kola iz Slavonije
Vidjeli smo tri izvrsne voklane izvedbe: Vlatka Hlišć – ojkavica, klapsko pjevanje „Grlica je zapjevala“ i Procesija za križen (otok Hvar), dvije raspoložene plesne izvedbe (Draganić, Hrv. zagorje) te četiri potpuna scenska promašaja. O jednom neću, drugi je Vrličko kolo bez plesne figure lete, treći – slavonska kola, četvrti – Moreška.
Koreografija Vrličko kolo – Z.Ljevakovića izvedena je bez plesne figure – lete. Za one koji ne znaju o čemu se radi, to je plesna figura kad četvorica muškaraca plešu i zbacuju zadnjeg u skok. To je središnji i najpoznatiji dio koreografije koji valjda znaju i mala djeca u Hrvatskoj. Eto, to je jedna od potvrda koje sam iznio da vodstvo Lada do umjetnosti i digniteta ne drži ništa, a niti do umjetničkih djela svog osnivača. Zaštitnici prava Ljevakovićevih koreografija – gdje ste? Zar se nije mogla napraviti jedna nova točka na temu zaštićenog nijemog kola. Ili ako je „skakač“ povrijeđen, uvježbati jednog od 16 momaka da ga zamijeni? Ili jednostavno izostaviti koreografiju s programa zbog bolesti izvođača.
Slavonska kola (koreografija: xxx)
Činjenica jest da su šetana slavonska kola zaštićena kod (MKRH), ali je i činjenica je da u ovakvoj prikraćenoj verziji niti su etnokoroeloški vjerodostojna, a ni scenski opstojna. Takav nemušt scenski prikaz nisam godinama vidio. Nije li se umjesto toga mogla postaviti jedna nova koreografija posvećena legendarnim slavonskim bećarcima (UNESCO), a ne iste sporadično izvesti u folklornoj koreografiji Baranjskog folklora i time umanjiti njihovu ogromnu etnomuzikološku vrijednost i popularnost kod Hrvata.
Korčulanska Moreška (koreografija: xxx) Svojevremeno se dogodila velika halabuka u javnosti – smije li Lado izvoditi Morešku? Osobno sam bio mišljenja da nitko ne može polagati pravo na tradicijsku baštinu i da ona kako takva treba i mora biti dostupna svima. Na kraju svega Lado je ipak izveo Morešku, nakon čega sam uvidio i shvatio da je to bila pogreška. Ali iz jednog posve drugog razloga. Lado ne može, niti će ikada moći izvesti Morešku, kao „moreškanti iz Korčule“. Moreška u izvedbi Lada je obični iscjedak u odnosu na originalni predložak. Budimo realni, zar naši bardovi Ljevaković i dr. Ivančan (doktorirao na kumpanijama i Moreški) ) ne bi prvi „nanjušili“ scenski potencijal Moreške i postavili je u Ladu, ali kao veliki umjetnici shvatili su da je to nemoguća misija. Moreška jedino na Korčuli živi kao umjetničko djelo i tu se nema što nadodati i naravno, ne smije se ni pokušati. Ali Ladovi neimenovani avanturisti opet se nisu mogli othrvati želji za neuspjehom.
Ojkavici je, ipak, trebalo također dati više prostora u ovom programu jer slušali smo samačko pjevanje–ojkanje, ali to ipak nije cjelovito izvođenje ojkavice (što je navedeno i u programu). Svakako je trebalo čuti žensko netemperirano dvoglasje, pa i muško, te sve to povezati u jednu kakofoniju koja se znala čuti i na „guvnu“ kad mladi plešu, a muškarci i žene svaki na svojoj strani ojkaju. Tu bi se moglo puno toga zanimljivog i scenski dopadljivog osmisliti.
Ovaj Lado nije u stanju izvesti podosta plesnih zadaća iz koreografija Z. Ljevakovića i dr. Ivana Ivančana prema autorskim predlošcima i zamislima, te kriterijima koje su uspostavile generacije plesača iz osamdesetih i devedesetih godina. Jedan banalan primjer, a sličnih ima ih podosta. „Gordi hod“ moreškanata usvojilo (prikazalo) je nekoliko plesača, a ostali su koračali kao da su na modnoj pisti. Jedino su „plesali kako treba“ i još k tome iznenađujuće uživljeno u prikazima draganičkog i folklora Hrv. zagorja koji su koncipirani na temeljima bliskim izvornom folkloru (krug, polukrug, svak’ svoje, i-ju- juh). Lado u tom pogledu nije ništa bolji od amaterskih folklornih ansambala što svakako nije za pohvalu. Ako netko nastoji eutanazirati plesačku profesionalnu kvalitetu na dobrom je putu da napravi uspješan posao. U vokalnom izričaju Lado je izvrstan i tu se očituje profesionalna kvaliteta. Šteta što glazbeni sastav nije dobio veću minutažu za predstavljanje svog umijeća. Iz navedenog je razvidno da Lado svjesno ili nesvjesno značajno mijenja sadržaj i prioritete svog umjetničkog programa i priklanja se prvenstveno vokalno – glazbenom izričaju. Je li to službena–stručno utemeljena odluka ili je nastala kao posljedica nemoći umjetničkog vodstva i izvođača, veliko je pitanje ali sigurno je da će s nastavljanjem takve prakse Lado rastočiti decenijama stvaran brend vrsnoće, izgubiti naklonost i povjerenje javnosti, prestati biti uzor (što se istini za volju već dogodilo) brojnim folklornim sljedbenicima i dovesti u pitanje svoj profesionalni status.
Lado je izveo četiri koncerta pod nazivom Hrvatska nematerijalna baština – baština Europe i svijeta u Zagrebu, od toga jedan namijenjen djeci i jedan studentima. To je dobro zamišljeno u cilju popularizacije folklora. Isto tako izvrsno dizajnirani plakati dodatno su u javnosti uveličali ovaj događaj, ali to je, na žalost, sve. Lado nije uspio odabrana zaštićena dobra izdignuti na razinu scenske umjetnosti, a to je njegova prvenstvena zadaća. Svoju neinventivnost pokušao je opet sakriti ispod skuta Z. Ljevakovića – dr. Ivana Ivančana, a istovremeno iskoristiti trend popularnosti uspješnosti zaštite naših nematerijalnih dobara kod UNESCO-a. No, ovaj puta ni to nije prošlo jer odjeka i panegerika u javnosti skoro pa nigdje. Čak su i kućni novinari utihnuli. Neovisna folklorna struka je razočarana i zgranuta, pisac ovih redaka žalostan, ali barem su neke mame i tate bili sretni.
Lado treba hitno otvoriti vrata osobama sa idejom, vizijom i znanjem. Takvih ima ali ….