Ovaj tekst kanio sam napisati znatno ranije no čekao sam završetak ovogodišnjeg Supertalneta na kojemu su sudjelovale moje Ethnotine i smatram vrijednim, stečena iskustva iznijeti, a isto tako neka svoja promišljanja o egzistenciji folklora u takvom kontekstu i odnosu javnosti prema tome.

Od početka emitiranja emisija koje su imali za cilj provirati talent, umijeće i znanje nepoznatih dočekao sam sa simpatijama jer sam se na neki način divio svim mladim ljudima koji su imali hrabrosti i snage stati pred kamere i javnost pokazati svoj talent, ma kakav on bio. Nisam volio slušati omalovažavajuće izjave pikizibnera sa strane, koji su time ustvari prikrivali svoj kukavičluk i nesigurnost. Meni čak nije bio ni bitan talent i izvedba već iskazana želja, zanos i originalnost sudionika.

Svakom hrabrom talentiranom – posebnom pojedincu ili skupini toplo bi preporučio prijavu na Supertalent jer će zasigurno doživjeti lijepa i korisna iskustva, vrijedna pamćenja. Ljudi iz organizacije su topli i istovremeno profesionalni i svakom kandidatu daju svekoliki poticaj te nastoje uvažiti sve izvođačke potrebe kako bi se predstavili na najbolji mogući način. Sudionici se u većini slučajeva po prvi puta susreću s kamerama, svjetlima, šminkerima, frizerima, novinarima i mogu spoznati da to nije nimalo lako sve izdržati i da mogući zvjezdani status ima i svoju težu stranu. Uz sve lijepo idu i kritički osvrti stručne komisije koje valja ako i nisu baš blistavi stoički izdržati, a isto tako i ispadanje iz daljnjeg natjecanja. No ono što je možda najbitnije u cijeloj toj priči je javna prezentacija svoga rada koju zahvaljujući uspješnoj produkciji NOVE TV gleda preko milijun gledatelja. Takvu javnu promidžbu vlastitog talenta i stvaralaštva rijetko tko si može priuštiti.

Ideja i produkcija Supertalenta je po mom mišljenju najuspješniji televizijski format ovakve vrste jer omogućava doslovce promoviranje svih vrsta talenta koji imaju smisao i određenu kreativnu notu. Time otvara prostor većem broju sudionika i uz raznolikost izričaja povećava interes za gledanjem. Dakle, nema granica i ograničenja, samo talent. No, što je to talent i kako ga vrednovati ostaje i dalje otvoreno pitanje na koje u ovoj emisiji nismo dobili precizan odgovor, što i nije, bitno jer presudan je glas javnosti i to je u konačnici najpoštenija formula.

Godinama nastojim “progurati folklor u medije (televiziju) i jer je po meni to vrlo bitna aktivnost za opću egzistenciju cjelokupnog “scenskog” folklora u današnjem vremenu. Ako nas nema u javnosti onda i ne postojimo to je nažalost danas tako i bez toga suđena nam je anonimnost i besparica. Isto tako bi nas to potjeralo da radimo i stvaramo u skladu s vremenom odnosno ukusom gledateljstva, a ne da već davno prožvakane scenske formate uporno guramo kao nešto vrhunsko kad to oni objektivno više i nisu. Ne možemo stvarati na idejama iz pedesetih godina prošlog stoljeća i samodopadno si umišljati da je to jedini način u očuvati dijela identiteta hrvatskog naroda.

Oduvijek mi je bio zanimljiv televizijski format i mogućnosti egzistencije folklora na njemu i ukazanu priliku, nastup Ethnotina u polufinalu nikako nisam htio ispustiti i nastojao sam pokazati kako se naš, hrvatski folklor, može sasvim ravnopravno nositi sa tzv. elitinim – modernim srodnim scenskim izričajima. Isto tako naslušao sam se mnogih žalopojki folkloraša, a tog sam i ja bio mišljenja, kako je šteta da Lord of the dance harači svijetom, a mi svoje bogato folklorno naslijeđe čuvamo u škrinjama. U pripremi koreografije, glazbe i kostima nastojao u svim segmentima održati postulate zagrebačke škole folklora (krajevna tradicija, estetika) i nastaviti njen smislen stvaralački kontinuitet. Dakle moj cilj je bio promovirati hrvatsku folklornu baštinu, vlastito stvaralaštvo i naravno moje cure koje su od “straha” čak redovito dolazile na probu i tjerale me da što više radimo i treniramo.

Ethnotine su nastupile u polufinalu izvevši “Pod oblokom melin melje” koreografiju inspiriranu podravskim folklorom i ispale iz daljnjeg takmičenja u pripetavanju, odlukom žirija. Nemam običaj komentirati vlastitu koreografiju i ansambl pa ću citirati neovisnog stručnjaka s T-portala kojeg niti ne poznajem:

“Na kraju prvog polufinala konačno nas je jedan nastup oduševio. Riječ je o tradicijskoj pjevačko-plesnoj skupini Ethnotine koja je izuzetno zgodnu i razigranu koreografiju folklornog plesa izvela u visokom ritmu podcrtanom skladnim udarcima nogama. Plesni nastup dodatno su oplemenile zarazno odojkanom podravskom pjesmom. Iako su nas jedine u potpunosti oduševile, publika ih je smjestila tek na treće mjesto, što im je osiguralo pripetavanje za finale, ali ne i samo finale.
Zaključno, prvo polufinale ponudilo nam je vrlo tanušne nastupe u kojima su se istaknule tek Ethnotine”.

Dakle, sudeći po napisanom, a i po mišljenju mnogih, Ethnotine su izvele vrhunski nastup i zaslužile ulazak u finale. No to se nije dogodilo i tu nema ničeg spornog jer pravila su jasna, broj telefonskih poziva odlučuje o tome no upravo je to razlog moje “muke”. Evo zašto. Ethnotine su prema broju glasova bile “tek” treće. Procjena odgovornih ljudi govori da je tu emisiju gledalo preko milijun gledatelja. Bez obzira što su svi izvođači imali svoje glasačke mašine što je potpuno opravdano, ipak je puno veći broj “neovisnih” gledatelja koji su glasovali prema svom slobodnom uvjerenju i ukusu. I upravo su oni presudno utjecali na krajnji poredak i odlučili – NE izvrsnom hrvatskom – te time još jednom potvrdili da hrvatima naprosto nije draga vlastita tradicija, ni onda kad je izvrsna i superiorna. Ta spoznaja me ipak “ubedirala” više nego što sam očekivao i čak me razne ponude menadžera i raznih agencija za nastupanje Ethnotina nisu uspjele oraspoložiti.

Na kraju ipak moram opisati jedan posebno lijepi osjećaj u kojem sam uživao i koji me uznosio tijekom perioda uvježbavanja i samog nastupa, a to je sigurnost da ovaj puta nećemo biti u prikrajku, uobičajenom mjestu rezerviranom za folkloraše, već da ćemo zatutnjati pozornicom i sve ostaviti bez daha. Tako je i bilo, četrnaest prekrasnih cura, izvrsnih plesačica i pjevačica, zagospodarile su scenom i samouvjereno izvodile svoj program, od prve do zadnje sekunde. Uh, baš sam se tada dobro osjećao i šteta što nisam bio među našim fenomenalnim navijačima/cama gdje bi mogao nesmetano iskazati svoju radost. Ipak je to izvedba za Svijet a ne za…..