8.10.2014.

Glumac je glumac
Godinama sam dobivao pisanu pozivnicu za svečano otvaranje Međunarodne smotre folklora u Zagrebu, ali ove godine je izostala. Vjerojatno su se odgovorni naljutili zbog pisanog komentara vezanog uz prošlogodišnju Smotru i odlučili me brisati iz registra podobnih. Čudi takva odluka jer ovo je jedina Smotra koje oblikuju isključivo znanstvenici i bilo bi za očekivati kako akdemska zajednica prihvaća i podržava drugačije mišljenje ili konstruktivne prijedloge. Kad smo već kod toga i silnog znanstvenog upregnuća u Smotru moram kazati da u programu i izvedbama na Smotri nismo primijetili ništa znanstveno ili je možda u nekom mističnom prostoru izvan dometa javnosti organiziran možebitan znanstveni skup ili znanstvena analiza programa, promoviran stručni bilten ili sl. Čitajući imena naših cijenjenih znanstvenika uključenih u smotru primijetio sam da nedostaju u toj priči dva glavna etnokoreologa u Hrvata i nekako mi se ta znanstvena priča učinila nevjerodostojnom. Tko zna što se dogodilo. Možda zapisuju narodne plesove na terenu ili prate profesionalce po ljetnim terasama. Tema ovogodišnje 47. smotre folklora je bio međimurski folklor. Kako mi je poznata evolucija međimurskog plesnog folklora; pitanje je zašto međimurski, a ne npr. istarski, dalmatinski, slavonski ili dinarski koji u etnokoreološkom smislu imaju daleko veću težinu. Ako je namjera da se svake godine prezentira jedna etno regija onda to ima smisla i opravdanja, u suprotnom napravljena je sa znanstvenog i etnokoreološkog gledišta neutemeljena elitizacija jednog folklornog područja. Kad je već u pitanju međimurski plesni folklor odnosno njegova prezentacija mislim da je napravljen veliki propust što se u toj priči nije našlo mjesta za izvrsnu koreografiju dr. Ivana Ivančana – Međimurska pisanja nedelja – nastalu početkom sedamdestih godina koja je destljećima bila najznačajniji promicatelj međimirskog folklora u javnosti. Isto tako valja napomenuti da je dr. Ivančan napisao jedinu knjigu o međimurskim narodnim plesovima i iste prezentirao na ljetnoj školi folklora te time potaknuo brojne folkloriste na istraživanje i autroske obrade tog područja. Njegovo djelo je u tom pogledu izuzetno značajno i opet čudi kako znanstvena elita to nije primijetila i prepoznala tim više što se između ostalog radi o znastveniku koji podosta svog radnog vijeka proveo na Institutu. Kako sam bio prinuđen gledati otvaranje smotre putem tv-a mogu samo kazati – Bravo Vitez ipak „Glumac je glumac“ a sve ostalo je nažalost bilo „to što je bilo“. Uh, skoro zaboravih nastup ruske skupine, u sklopu smotre, na Jelačić placu, koja je nastupila u najboljim manirima ruske škole folklora. I to ne bi bilo vrijedno spomena, da se potpisnici ove Smotre godinama ne zgražaju nad takvom prezentacijom folklora. Što se dogodilo? Možda su empirijskim i teorijskim istraživanjem došli do novih spoznaja?

Od renomea do muzeja
I tako. Odgledao sam još jedan nastup jedine nam profesionalne folklorne sekcije u Zadru, 2.08. 2014. na šetnici podno Donata. Najave točaka su snimljene na matricu, razglas nedovoljno snažan, nisu navedeni autori koreografija, izostavljene su pojedine koreografske slike i detalji, smanjen je broj izvođača u bunjevačkom kolu i imalo bi se još štošta napisati ali nećemo jer to je u posljednjih nekoliko godina postao standardiziran pristup. Ukratko, mjesto i program nastupa nisu dostojni nacionalne kuće. Zapanjuje upornost odgovornih na srozavanju ugleda i renomea koji je desetljećima stvaran. Nastupi u polupraznoj dvorani u (prepunoj turista) Makarskoj, na šetnicama i pokojem mjestašcu na „morskoj“ obali ili zaleđu (po privatnim vezama), pokazuju neodgovornost i manjak poštovanja prema vlastitom statusu i ugledu. Davnih osamdesetih, prije nastupa na u određenom gradu dva do tri tjedna postavljani su plakati, a radio postaje su najavljivale koncert. Gledališta su bila ispunjen i plaćala se podosta skupa ulaznica. Da se nastavilo na tim zasadama danas bi ljetna turneja bila: Barcelona, Nica, Monte Carlo, Canes, Rim…..Iskreno, suosjećam se sa plesačima i glazbenicima koji svoj znoj i znanje prosipaju po mjestima gdje bi i amaterski ansambli promislili da li će nastupiti. Čitam da je pijar kuće smislio novi slogan – Putujući muzej. Di ćeš veće uvrede za profesionalne izvođače nego ih usporediti s mrtvom prirodom. Ajde da sam to ja napisao, ali sami sebi prišiti takav slogan je bedasto do boli. I još k tome podnositi činjenicu da se gledanje pravih muzejskih eksponata naplaćuje dok se gledanje Putujućeg muzeja – „živućih“ eksponata NE naplaćuje. Sve to govori da su „odgovorni“ uspjeli dostojanstvo, dignitet i samopoštovanje profesionalne umjetničke misije i statusa rastočiti do besmislenosti.

Poljevači – kupači
Baš mi se posrećilo što se ljetna škola folklora (1.-10.08.2014.) održava u Zadru, na Boriku, jer do tog mjesta se mogu spuštati na bickliću, a da niti jednom ne moram okrenuti pedale. Vjerojatno će se mnogi složiti da lokacija i prostorni resursi za polaznike škole nikad nisu bili bolji. Ove nove generacije stvarno su se ozbiljno prihvatile posla. Svi su bili redovno na predavanjima, plesali su s velikom zanosom i angažmanom ali i predavači su se svojski oznojili. Polaznicima nije bilo teško, u podne na, zvizdanu održati generalnu probu i potom nastaviti s redovnom satnicom. Da, osjetio se jedan snažan entuzijazam, zajedništvo i energija. Navečer su se zabavljali na plaži bez ijednog ekcesa. Nitko nije završio na hitnoj. Tako treba biti. Na jednoj od pauza, naslonjeni na šanku pijuckam kavicu i gledam što to mladost radi i u jednom trenutku jedan momak ničim izazvan zalije jednu djevojku vodom. Instinktivno sam zamaknuo iz šanka očekujući uzvrat ali ništa od toga. Smiješak, isprika i idemo dalje. Taj događaj me vratio u 1983. godinu, na ljetnu školu folklora na Badiji. Sjedili smo tako navečer na terasi jedinog ugostiteljskog objekta i čavrljali kad odjednom netko je nekog zalio vodom i u sekundi je nastao pakao. Počelo je zalijevanje, vodom, pivama, sokovima, vinom u glavnom nitko nije ostao suh. Naravno trebalo je to saprati i pojedinci su se odlučili okupati, to je već bilo oko pola noći. I to ne bi samo po sebi bilo toliko posebno obzirom da se radi o mladima već završetak priče. Sutradan ujutro, dr. Ivan Ivančan – voditelj škole, namršten, stajao je u sredini dvorani i čekao da se svi skupimo i potom je oštrim glasom rekao neka se „poljevači“ izvole pojaviti na terasi, gdje su se održavala teoretska predavanja, u 15.00, a kupači u 15.30 sati. Ukratko, ušli su poljevači i dr. Ivančan im je održao grdnu bukvicu i otpustio ih uz riječi nek’ sad dođu kupači. I nakon nekoliko trenutaka, prethodni sastav poljevača ponovo je ušao unutra. Dakle, dr. Ivančan je tada svašta izgovorio s prijetnjom da će razmisliti i odlučiti o njihovom izbacivanju sa škole. No, to se ipak nije dogodilo, a među poljevačima – kupačima bila su, danas, poznata i uvažena imena folkloristike pa nećemo o tome.

Prostori
Čujem da su zagrebački folklorni ansambli ostvarili izuzetne uspjehe na međunarodnim folklornim festivalima: HKUD Željezničar – Turska, KUD Sesvetska Sela – Francuska, FA SKUD-a I.G.Kovačić – Kanada, FA Zagreba Markovac – Poljska, ZFA dr. I. Ivančana – Sicilija, što još jednom potvrđuje umjetničku kvalitetu zagrebačkog folklornog amaterizma na međunarodnoj razini te ozbiljnost i odgovornost u izvršavanju pripadajućih vrlo zahtjevnih pripremnih i organizacijskih poslova. No, ostaje začudno kako ti ansambli još uvijek nemaju svoje prostore u kojima bi mogli nesmetano i kvalitetno djelovati te još uvijek ovise o dobroj volji ravnatelja, čelnika mjesnih samouprava, spremačica i sl. To je stvarno nepošteno od društvene zajednice. Od brojnih napuštenih bivših vojarni, zgradurina i prostora koje su zauzele kojekakve fantomske udruge začudno je da nitko nije poveo računa o udomljavanju ansambala koji imaju možda i najdužu amatersku tradiciju uopće. To govorim iz razlog što sam na svoje oči vidio prostore folklornih ansambala u Mađarskoj, Češkoj i Poljskoj i vjerujte mi radi se o zgradama na dva tri kata (prostori za nošnje instrumente, pjevanje, ples, individualni rad i ost). Očito su tamo nadležni prepoznali važnost i vrijednost folklorne aktivnosti za društvo, kulturu i nacionalnu promidžbu. U „vlastitim“ prostorima ansambli bi mogli postići puno bolje sociološke i umjetničke rezultate i ostvarivati određene projekte. Npr. izložiti nošnje, organizirati plesne i glazbene radionice za turiste, građanstvo, djecu, a obzirom na svoju dugogodišnju tradiciju i možebitni vlastiti muzejčić.
Svakako bi trebalo inzistirati na tome jer to su već folklorne insitucije koje egzistiraju šezdeset i više godina i utkane su u gradsku tradiciju i kulturu. Hoće li tko to konačno prepoznati i shvatiti?