U posljednje vrijeme često „škicam“ preko interneta štapove za pješačenje i nikako se ne mogu odlučiti o njihovoj kupnji. S jedne strane uvjeren sam da se radi o vrlo korisnim spravicama za poboljšanje tjelesne kondicije, ali pomisao da se s njima prošetam po Srednjacima izaziva u meni veliku nelagodu i otpor. Mogu samo zamisliti što bi se dogodilo kad bi me moji lokalci i starosjedioci vidjeli kako koračam sa štapovima. Pomrli bi od smijeha i godinama bi ismijavali moje rekreativne pokušaje. Od toga se ne bi izvukli ni moji unuci.

Definitivno, to ne bi bilo pametno, ali postoji bicikl, i bez obzira što mi vožnja na njemu nije u krvi, započeo sam prije nekoliko godina koristiti bicikl prilikom odlaska (povratka) na posao, od Srednjaka do Zapruđa, ujutro i popodne, ukupno 14 km. Svaki radni dan. Interijer vožnje je izvrstan, odmah se popnem na savski nasip i pravac Zapruđe. Mogao bih to sve i žmirečki odvoziti ali to ne činim jer bih si uskratio skup neobičnih događaja i situacija uz, na i oko savskog nasipa. Ujutro, redovito „susrećem“ dva postarija, vjerojatno, bračna para, u zanimljivoj formaciji. Muškarci ozbiljno marširaju naprijed, a gospođe jedno pet metara iz njih. Prilikom mimiolaženja muškarci me ošinu mrgudnim pogledom dok me gospođe veselo pozdravljaju mahanjem ruku. Vozački ritam često mi poremeti jedan nevjerojatno zaigrani pas. Čim me primijeti dotrči i nastoji trčati uz bicikl te usput, vjerojatno željan vožnje, naskočiti na ramu. Nastojim ga jel te malo cipelom odsmjeriti ali uzalud. Za to vrijeme vlasnica radoznalo promatra što će se dogoditi. Kad vidi da sam se ipak održao na biciklu i nisam se naglavački sjurio u podnožje nasipa, uzvikom pozove pesa – Ben pusti. U jutrima obasjanim suncem, često viđam grupicu mladih koji nepomično stoje na nasipu i gledaju u sunce. Iz daljine izgledaju poput stećaka, a iz blizine poput mumija. Čak se ne pomiču na upozorenje zvonca. Opčinjeni, upijaju nejake sunčeve zrake kao da će sutra biti smak svijeta. Na prolasku pokraj Bundeka moram voziti virtuozan slalom između razbijenih boca te mi se pravim čudom nisu probušile gume, dok istovremeno na klupama nepomično leže mlada tijela i sjetih se kako Bog čuva djecu i „njih“ i opušteno nastavljam vožnju. Za vrijeme kad se Sava izlila iz svog korita i doplivala do vrha rezervnog nasipa spazim znanca koji je nešto bacao u rijeku. Zaustavim se i tako, riječ po riječ, i primjetim da frend ustvari skida papir s Kiki bombona i baca ih u Savu. Pitam ga – zakaj bacaš Kiki bombone u Savu? Odgovara – hranim ribe. Još jednom pitam – hraniš ribe s Kiki bombonima? Da, u čemu je problem – otresito odgovara. U ničem, sve ok, pet, cool. Odlazim uz nadu da se takva hranidbena praksa neće proširiti jer ćemo umjesto slatkovodnih jesti Kraš ribe.

Kad god uzmognem malko zastanem i uživam u lijepim prizorima na hipodromu. Ujutro, grupa konja galopira po travnjacima i prekrasno ih je za gledati. Slobodni i neobuzdani – kasaju, galopiraju, pa se malo nešto dogovaraju i opet trka. Popodne ih ima puno više jer konji o kojima skrbe naši političari tek tada se bude i započinju se šepuriti, gizdati i protezati noge. Primijetio sam da od ovih popodnevnih – političkih, jedna grupa uporno trči po krugu u lijevo, dok druga grupa trči u desno. Izgleda da su konji poprimili političke orijentacije svojih gazda/rica ali to rade puno poštenije jer gazde to mijenjaju prema potrebama, pod uslovom da uopće shvaćaju što je lijevo, a što desno. Konji su konji, pravičasti, i time ipak pošteniji i vjerodostojniji od svojih gazda, po čemu ispada da Kaligula nije bio toliko blesav kad je svoga konja imenovao senatorom, ima nešto u tome. I tako odlutah ja do Rima, ali pogled na hipodrom i rastrčane konje glavni je temelj moje metode za uspješnije shvaćanje muškog bunjevačkog stila plesanja, namijenjen voditeljima/cama. Tim više, što su Bunjevci veliki ljubitelji konja i po meni se, ta stoljetna simbioza Bunjevaca i konja, utkala i u plesne običaje.

U nekoliko navrata, tijekom osamdestih, bio sam u Tavankutu s ciljem upoznavanja i savladavanja bunjevačkih plesova. Gledao sam probe „izvornih plesača“ i plesao s njima. Gostovao u pojedinim kućama te kroz razgovor nastojao doći do korisnih informacija. Također sam pozorno pratio, na brojnim smotrama folklora, nastupe Bunjevaca iz Tavankuta, Subotice, Žednika i Sombora. Kao rezultat tih mojih etnkoreoloških aktivnosti nastala je koreografija (podosta uspješna po riječima drugih) „Kolo igra, svaki mu se divi“ izvedena 1986., u kojoj sam prvi na reproduktivnoj folklornoj sceni prikazao ples Rokoko u molu, pjesmu Kolo igra svaki mu se divi, atraktivnu plesnu figuru „salto“ i muške gradske bunjevačke narodne nošnje – (izvrsne koreografije bunjevačkih plesova napravili su Andrija Ivančan „Na veliko prelo“, Zvonimir Ljevaković – Bunjevački plesovi i dr. Ivan Ivančan „U Bunjevca salaš bili“). Sudeći po navedenim spoznajama smatram se donekle kompetentnim ponešto kazati i napisati o bunjevačkim plesovima.

Bunjevački plesovi su jedni od najatraktivnijih narodnih plesova, ne samo u Hrvata, već i u svjetskoj plesnoj baštini. Mogućnost brojnih muških plesnih improvizacija, zveckanje zvečki, uznositi ženski plesni stav, prekrasne narodne nošnje i opojni glazbeni motivi predstavljaju veliki izazov, kako koreografima, tako i voditeljima, imponiraju izvođačima, a publika redovito te plesove nagrađuje burnim aplauzom. To su sasvim opravdani razlozi da ih većina folklornih skupina – ansambala nastoji uvrstiti u svoj program. Naravno, ničim ne želim osporiti pravo i namjeru, na izvođenje bilo kojih narodnih plesova, dapače, ali s obzirom na veliki broj stilski neuspješnih izvedaba bunjevačkih plesova, usprkos brojnih seminara, pisane literature, video zapisa te još uvijek životnog izvora, smatram opravdanim pribjeći alternativnim i neuobičajenim promišljanjima s nadom da će možda utjecati na veću uspješnost.

UČENJE – MUŠKI PLESNI STIL
1.korak
Otiđite na selo i gledajte konje u prirodnom okružju. Na hipodromu pratite one obične – jutarnje, a ne prijetvorne – političke i konje za utrke. Vidjet ćete nekoliko načina konjskog hoda: hodanje, kas i galop. Obratite pažnju na kasačko kretanje u kojem su uvijek dvije suprotne noge na tlu (npr. prednja lijeva i stražnja desna), a između koraka postoji jedna pauza. Kako sam osobno imao prilike jahati domaće konje, u kasu je vrlo teško držati ravnotežu poglavito kad se jaše bez sedla i podosta se trtica nabada uslijed vertikalnog pomicanja konja. Dakle, promatrajte položaj nogu i vertikalno pomicanje konja u kasačkom koraku. Zatim pokušajte i vi imitirati kasački hod. Pri tome nastojite da vam između svakog korak bude jedna „nevidljiva“ pauza. Točnije, kad prilikom izvođenja koraka dotaknete tlo, težinu tijela na tu nogu prenosite sa neznatnim zakašnjenjem. I sad krenite na noćne šetnje, po mogućnosti da vas nitko ne vidi, i svako večer otkasajte jedno 5 kilometara. I tako 20 noćnih šetnji odnosno 100 prijeđenih kilometara i, vjerojatno, će to biti dosta. Usvojili ste kasački stil hodanja.

2.korak
Vjerujem da ste vidjeli uživo ili na filmskom platnu, kretanje seoskih konjskih zaprega pri čemu su konji imali ovješene praporce (zvončiće). Sigurno niste obraćali pažnju na taj glazbeni detalj ali sad to postaje vrlo važno i preporučam da to snimite mobitelom ili kamerom, te odvojite zvuk. Pažljivim slušanjem čut ćemo topot kopita i nešto zakašnjelu zvonjavu praporaca. Predlažem jedno dvadesetak sati slušanja te „glazbe“ kako bi nam ušao u mozak taj poliritmički obrazac.

3.korak
Usklađujemo kasački korak i zvečke. Navlačimo čizme, stavljamo zvečke, a na uši slušalice. Pokrenemo glazbu, zažmirimo, i počnemo „kasati“ i to radimo sve do trenutka kad osjetimo da smo uskladili korak s topotom konja, a zvonjavu zvečki s praporcima. To će potrajati nekoliko sati možda i duže ali to moramo savladati. Pri tome nastojimo položaj tijela držati uspravno (ušiljeno) malkice nagnuto prema natrag.

4.korak
Stavimo kameru na stalak ili mobitel i snimimo naše plesno postignuće. Potom napravimo projekciju i sa kolegama proanaliziramo: estetiku i harmonijski sklad pokreta i koraka; usklađenost koraka i zveckanjke zvečki s „glazbenom“ podlogom.

5.korak
Ako smo ovladali kasačkim koračanjem, možemo započeti s koracima u određenom ritmičkom obrascu i iskvrcavanjima („šarama“). I tako jedno par mjeseci dok ne pronađemo plesne inačice koje odgovaraju našim psihofizičkim mogućnostima i estetici. Strogo paziti da se iskvrcavanja izvode uz nogu jer se nikako ne bi smio dogoditi dodir čizme i ženske svile.

UČENJE – DIVOJAČKI PLESNI STIL

Ženski stil plesanja nije ništa manje zahtjevan od muškog i neopravdano je stavljen u drugi plan. Muški ples je atraktivan dok je ženski otmjen i sugestivan. Time je po meni složeniji i zahtjevniji, ljepši i suptilniji, to je uzvišena plesna estetika koja udivljuje dušu. Čista metafizika. Bunjevke nastoje biti originalne, jedinstvene i neponovljive, gorde i ponosne, uzvišene i samosvojne – prekrasne i najljepše. To se na izvoru stvaralo kroz predaju, odgoj i okruženje. Kada sam bio u Tavankutu, baka Kata mi je pričala da se nije moglo dogoditi da u selu divojke ili žene imaju svečanu nošnju iste boje ili uzorka. Uživljavanje u karkater Bunjevaka zahtjevna je zadaća i ne može egzisitrati na (plitkoj) imitiativnoj razini već je neophodno aktivirati emotivne i duhovne   potencijale. No kako u folklornoj reprodukciji voditelji/ce rijetko imaju „vremena“ i interesa za ozbiljan pristup u savladavanju stila plesa Bunjevki evo nekoliko naputaka voditeljicama za brzo učenje:

1.korak
U bunjevačkim šlapicama prohodati jedno 5 km. Steći stabilnost, sigurnost i harmoničnost gibanja cijelog tijela.

2.korak
Odjenuti bunjevačku nošnju od svile i stati pred ogledalo, saviti ruke u laktovima, saviti prste i na struk prisloniti donji dio prstiju. Savijeni laktovi i tijelo trebaju biti poravnati. Držanje uskladiti s nošnjom – 2 sata.

Koračati – 5 sati.

3.korak
U bunjevačkim šlapicama i nošnji vježbati npr. trokoračni korak. Pripaziti na vertikalno pomicanje koje bi, na neki način, trebalo biti suzdržano, damski oblikovano – 20 sati.

4.Snimite svoje plesno umijeće kamerom i pozovite nekoliko prijateljica ili bi, možda, bilo bolje prijatelja jer teško da će vas kolegice nagraditi istinskim hvalospjevima. No, bilo kako bilo ako čujete komentar u kojem se nalazi riječ – DIVNO – uspješno ste ovladali plesnim stilom Bunjevki.

I sada dolazi ono najteže – kako uspješno sve savladano prenijeti na svoje plesače/ice – METODIKA. Obzirom da mi je ponestalo nadahnuća o tome ću nekom drugom prilikom.