U KD V. Lisinskoga, dana 17.06. 2012. održan je završni koncert najboljih ostvarenja sa 35. smotre zagrebačkih folklornih amatera. I jedino što traje duže traje od tog događaja jest putovanje “transsibirskom” od Moskve do Vladivostoka. Dosadan program, četiri izvedbe uvrštene po tko zna kojim kriterijima, režijski neinventivno to je kratki utisak završne večeri. Pristajanjem na kompromise, lobiranja i udovoljavanja završna smotra pretvorena je u bojno polje raznih interesnih skupina i stručnih kompetencija gdje je amaterizam i stvaralaštvo postalo sredstvo, a ne cilj. Kao takva ne može imati legitimitet jer između ostalog podcjenjuje angažman oko 7000 sudionika, ne motivira stvaralaštvo, gubi vjerodostojnost i smisao. U posljednjih pet godina pisao sam osvrt na svaku završnu večer – kritizirao i predlagao ali s vrlo malim uspjehom. S organizatoricom smotre imam vrlo dobru suradnju i svoja sam mišljenja i stavove iznio i usmenim putem ali očito se ne razumijemo. Svi akteri, nažalost, završnu večer “odrađuju” , ali ipak, možda bi s određenim promjenama mogli postići nešto bolje jer sam uvjeren u veliki potencijal zagrebačkog folklornog amaterizma.
Prvo i najvažnije, treba izbrati vjerodostojan sastav ocjenjivačkih komisija. Svjestan sam činjenice da komisija u istom sastavu teško može odgledati sve koncerte ali zato trebaju u istu biti uvrštene osobe koje po svojem znanju, voditeljskom iskustvu, stvaralaštvu i aktivnom učešću u amaterizmu imaju približno jednake reference. Danas to nije slučaj i zato se procjena vrsnoće u velikoj mjeri i razlikuje. Ukratko treba se odlučiti da li priliku pružiti znanstvenicima ili stručnjacima i stvarateljima. To je temelj svih bivših i sadašnjih prijepora. Na organizatoru je odluka ali mislim da s ovakvim koktel komisijama nećemo poboljšati stanje i da će regularnost cijel priče i nadalje biti upitna. Evo jednog primjera. Nazočio sam na koncertu ZFA dr. Ivana Ivančana i ostao iznenađen kad sam na programu završne večeri vidio da je iz tog programa izabrana točka “Na Hati” (pjesme i plesovi gradišćanskih Hrvata), autora dr. I.Ivančana. Na tom koncertu po mojem je mišljenju bilo najmanje pet koreografija ( a posebno ističem koreografije Andrije Ivančana “Subotičke razglednice” i “Gajde su gajde”), koje bi bolje prezentirale scenske dosege spomenutog ansambla, a i bolje bi “sjele” u program završne večeri. Dakle, kako sebe smatram stručnjakom i stvarateljem moje mišljenje i mišljene znanstvenika u tom pogledu su dijametralno suprotna što potvrđuje iznesenu tezu. Ili je možda takva odluka donošena iz meni neznanih razloga.
Ovogodišnja smotra, točnije rečeno njezin redovni dio programa dobro je postavljen. Koncerti su održani prema dobnim uzrastima izvođača ili ustroja. To sam predlagao nekoliko puta i konačno je to usvojenu no nisam siguran da sam svojim tekstovima na to ponukao organizatora jer bilo je još tu prijedloga koji će tko zna kada biti usvojeni. Između ostalog navodim činjenicu da je brojnost dječjih i odraslih folklornih skupina izjednačena i da shodno tome treba na završnoj večeri pružiti i jednima i drugima jednaku zastupljenost ili organizirati dva posebna koncerta. Pri tome valja naglasiti da što se tiče dječjeg uzrasta treba razlikovati dječje izvođenje dječjeg folklornog stvaralaštva i stvaralaštva odraslih primjerenih djeci. To su dva zasebna scenska izričaja kojima treba dati isto tako jednaki tretman u završnici. Voditeljica je nešto u najavi govorila o poticanju stvaranja praizvedbenih djela što nije točna informacija jer u završnoj večeri je kod odraslih ansambala bilo samo tri praizvedbena djela (prema mojim spoznajama). Dakako da se trebaju praizvedbe promovirati ali to treba ugraditi u pravila smotre i naglasiti da će pri odabiru sudionika završne večeri prednost imati praizvedbena djela.
Podržavam odluku da treba komisija trebaju biti imenovana tri člana (ples, glazba, nošnje) ali isto tako treba jasno definirati i naglasiti da završna riječ o izboru pripada članu komisije koji procjenjuje ples, koreografiju i opći utisak. Poznate su mi nabujale taštine u naših ocjenjivača i sam osjetio njihove bodlje ali ako se pripadnici ostalih izraza osjećaju zapostavljenim ili degradiranim nek’ onda oni izaberu tri najuspješnije kostimografije – vokalne izvedbe i nek’ se istima uruče diplome. Mislim da bi to bilo korektno i smisleno, a isto tako bi priznanja mogla biti uručena i sudionicima završne smotre. Čini mi se da je 35. godišnjica smotre ipak mali jubilej zar je moguće da nije bilo zaslužnih amatera za pokoje priznanje nagradu ili barem skroman domjenak.
Održavanjem završne večeri “najboljih” cijela smotra poprima i svojevrsni natjecateljski karakter i u tom slučaju organizator je dužan poduzeti sve mjere i donijeti pravila kako bi svim sudionicima osigurao jednake uvjete i ispravnu procjenu njihovih dostignuća. Ako se to nije u stanju realizirati onda se od održavanja završne večeri treba odustati.