Slogan „Kupujmo hrvatsko“ učinio mi se kao jednom od pametnijih umotvorina vladajućih i pomislih konačno smo mi Hrvati počeli cijeniti vlastitu pamet, tehnologije, proizvode i kupnjom istih solidarno si međusobno pomagati. No, ta inicijativa očekivano nije dugo opstala, ali iz nje se razvio slogan kupujmo izvorno hrvatsko koji je na moje veliko iznenađenje prihvaćen na svim društvenim, područjima te konačno skrenuo pozornost hrvatskog puka na bogatu i raznoliku hrvatsku tradiciju koja je do sada ležala u bakinim škrinjama i interesirala samo folkloraške entuzijaste, ponekad i državne plačenike te dokone lutalice koji su je brižno skupljali, bilježili i nastojali eventualno oživotvoriti. Bilo bi ipak preoptimistično misliti da smo preko noći prigrlili našu tradiciju kao nešto vrijedno i važno već je na to utjecalo nekoliko razloga.
Prvo, netko nam je nabio strah da ćemo ulaskom u Evropu izgubiti svoj identite, jezik, kulturu i običaje. Možeš misliti kako će Evropljani ko ludi početi svojatati i plesati drmeš ili se potruditi da umjetno, pomoću koje kakvih proizvođača vjetrova stvore i potjeraju buru te naprave pršute. Drugo, kako te Hrvati jedino priznaju ako uspiješ vani, jer znaju kako se uspjeva na hrvatski način, priznanje i uvrštavanje velikog broja naših nacionalnih materijalnih i nematerijanih vrednota u zaštičenu svjetsku kulturnu baštinu od strane UNESCO-a bilo je od velikog značaja. Treće, shvatili smo da tradicija može biti tržišno vrlo profitabilna djelatnost što je u svijetu već davno prepoznato ali to su kod nas, za čudo, već davno prvi prepoznali „neuki“ selski trgovci dok su je sustav i institucije s indignacijom zaobilazile. Turisti dolaskom u hrvatsku žele probati, osjetiti i vidjeti nešto naše, autentično, jer to im je zanimljivo, a ne Mcdonalds, ćevapi i rokenroll. Četvrto, kako od mora i prirodnih ljepota nemoš živjeti valjalo se domisliti nečeg što ne zahtjeva baš previše znoja, truda i intelektualnih napora. I tu nam se konačno se upalila žarulja i otkrili smo vlastitu tradiciju, kao gotov i kvalitetan proizvod. Peto,možda je vrlo brojna folkloraška obitelj koja je stvarana od 2. svjetskog rata kroz aktivno sudjelovanje u folklornom amaterizmu, aktivirala svoje emocije i blagonaklonost prema tradicijskim vrednotama.
Za čudo i državna dalekovidnica, mediji, turističke zajednice, lokalni i gradski sufinacijeri počeli su ozbiljno prihvaćati trend izvornog hrvatskog makar im nije baš posve jasno što bi to trebalo značiti. Na jumbo plakatima poziva se građanstvo na promatranje izvorne zagorske svadbe, novinske duplerice svako malo objave priče iz tradicijskog graditeljstva, enologije, gastronomije i raznih prigodnih običaja. Na TV gledamo trbušasta bića kako vitlaju mačevima i nakon par zamaha padaju u nesvijest i nepomično leže, a kamaradi – pobjednici, raskrečenih nogu, podignutih mačeva poziraju strancima i kamerama. Pobijeđeni ostaju prilijepljeni za zemlju i ne mrdaju dok ih TV snima jer valjda je to tako i bilo u prošlim vremenima kad nesretnika netko probuši mačem. Osim rapskih samostrelaca gledamo tradicije pucanja iz razno raznih oruđa i od silnog dima koji proizvode prilikom pucanja ne bi mogli pogoditi ni King Konga da se nađe pred njima. Alka je odjednom postala svehrvatska, svagdje se počela trčati negdje na konjima, negdje na magarcima ili pajcekima, a oni s manje mašte – na noge. I tako izronili su mnogi običaji za koje nismo znali ali i oni koji nisu ni postojali. No, nema veze, tradicija nije hermetizirana, započinje, traje, prestaje, važno je da se nešto događa i stvara.
U poplavi izvornog, izvorne folklorne skupine postale su „IN“. Postaju vrlo interesantne za svekoliku javnost koja ih percipira kao legitimne nosioce „izvornog“ ali istini za volju u njihovim izvedbama još uvijek ne prepoznaje i ne osjeća taj blaženi miris izvornosti. Na valovima tog trenda svako selo, po naputku politike, nastoji osnovati svoju izvornu skupinu, jer političarima je to postalo vrlo važno, shvatili su da folkloraši mogu biti vrlo značajno biračko tijelo; turističke zajednice su folkloraše dobro uklopile za više interese gdje folkloraši postaju obavezni dekor uz štandove na raznim lokacijama i mjestima, cijuću, pjevaju i nastoje privoliti dokone šetače i turiste na kupnju izvornih proizvoda, zahvaljujući podebelim gradskim dotacijama organiziraju se brojne znane i neznane smotre izvornog folklora. Iskreno rečeno – svi mi možemo biti presretni što će tiče nagle popularnosti izvornog folklora – no pojam izvornosti i ispravni načini njegove prezentacije još uvijek su u povojima i trebati će uložiti velikog truda i pameti da se to postavi na zdrave noge. Mišljenja sam da će ovaj trend imati svoj vijek trajanja kao uostalom i svaki drugi, ali nadam se da će izvršiti dugoročniji, pozitivan učinak, na promjenu svijesti i odnosa Hrvata prema vlastitoj izvornoj folklornoj tradiciji.
Na kraju, a možda po važnosti i značaju trebalo je istaknuti na početku ovog teksta – najveće postignuća na temu IZVORNO HRVATSKO je – ZAGREBAČKA ŠKOLA FOLKLORA – genijalna izvorno hrvatska umjetnička zamisao koja je priznata i prihvaćena u Svijetu kao umjetnički, znanstveno i stručno najispravniji pristup i način scenske prezentacije folklorne umjetnosti. Nosioci zagrebačke škole folklora su vrsni hrvatski folklorni ansambli koji su primjenjujući njezinim tekovine i postulate redovito u Svijetu osvajali najviša odličja i priznanja te su često kao obrazac i primjer poslužili i ansamblima iz drugih država kako se umjetnički njeguje i istovremeno čuva vlastita tradicija. Lijepo je slušati o 13 zaštićenih nematerijalnih dobara pri UNESCO-u no valja naglasiti da su tvorci i sljedbenici Zagrebačke škole folklora – to već davno prepoznali i uvrstili u vrhunska umjetnička scenska djela te ih predstavili svekolikoj javnosti. Stoga sam mišljenja da ZAGREBAČKA ŠKOLA FOLKLORA zaslužuje značajnije mjesto u svekolikoj hrvatskoj umjetnosti, pedagoškoj praksi, plesnim učilištima, medijima, a isto tako veće sudioništvo folklornih ansambala u trendu IZVORNO HRVATSKO.