O utiscima s koncerata ZFA dr. Ivana Ivančana u posljednjih desetak godina podosta sam pisao i smatrao sam da se više nema što značajno ili novo napisati o tom fenomenu kulturno umjetničkog amaterizma u Hrvata ali ipak primijetio sam bar za mene neke nove i interesantne detalje za koje držim vrijedne zapisa.
ZFA dr. Ivana Ivančana (u daljnjem tekstu koristiti ću termin Vlahović – Vlahovićanci jer je barem meni anatomija tog ansambla neraskidivo povezana s tim nazivima) održao je 9. 06. 2012. u Domu Hrvatske vojske cjelovečernji koncert pod nazivom “Vijalo se Pero paunovo…”. Program je izvodilo: 32 djevojke, 19 momaka i 14 glabenika/ca. Stručni voditelj ansambla je Stjepan Perko, voditelj tamburaškog sastava Marko First, a voditelj pjevanja Marijan Mlakar dok je mentor ansambla Andrija Ivančan. Na programu je bilo 11 plesnih koreografija te po jedna vokalna i tamburaška izvedba. Oba djela programa su bila uravnoteženo i precizno postavljena tako da efektivno trajanje koncerta od dva sata, nije ni u jednom trenutku izazivalo dosadu i ugrozilo gledateljsko uživanje.
Prije samog početka programa uočio sam da je gledalište ispunjeno do posljednjeg mjesta što me ugodno iznenadilo jer to je veliki uspjeh kad znamo da se koncert održavao usred produženog vikenda. Svaka čast organizatoru gosp. Janjatoviću i Frani Ridjanu – glasnogovorniku, koji su po svojim funkcijama zasigurno bili glavni akteri u tom uspješnom poduhvatu. Ispuniti gledalište od 750 mjesta, za mnoge je kulturnjake nedostižan pothvat i to još jednom potvrđuje činjenicu kako vodstvo ansambla djeluje studiozno, odgovorno i uspješno.
Nakon ogledanog koncerta bio sretan i zadovoljan jer Vlahović je ostao i nadalje Vlahović. Najbitnija supstanca ansambla – izvođački identitet – ostala je sačuvana, sa svim vrsnoćama koje su ga i do sada krasile. Točno pozicioniranje u prostoru, besprijekorna ujednačenost i uigranost u vokalnom, plesnom i glazbenom izričaju, snažna motiviranost i uživljenost izvođača. Također je fascinantna činjenica da vlahovičanici samouvjerno, znalački i vjerodostojno umiju predstaviti folklorne tradicije destak različith etnoregija što izvođački poduhvat ravan profesionalnom dometu. Moć duhovnog preobražaja i identifikacija s točnim vokalno plesnim izvođenjem istovremeno ovaj ansambl svrstavaju u etnološku i umjetničku instituciju od posebne vrijednosti i važnosti. Najsnažniji utisak na mene ostavile su koreografije “Gajde su gajde” i “Subotičke razglednice” autora Andrije Ivančana. Svaka iscrtana drugačijim koreografskim pismom i idejama spadaju u vrhunac novijeg koreografskog stvaralaštva. Tu moram istaknuti mladog plesača Ivana Ivančana koji je svojim solo izvođenjem bunjevačke “šare” pokazao da stasa u izvrsnog plesača. U buduće bi taj svoj “solo” prostor trebao iskoristit za vlastite plesne kreacije tada bi svoj neosporan talent oplemenio vlastitim emocijama što je vrlo bitno za budućeg solistu. U svirci tamburaškog djela “Homage a Pere Tumbas” u obradi Marijana Makara postignuti su akademski kriteriji muziranja. Lijep primjer kako tamburaška glazba može zvučati profinjeno i uzvišeno.
Sjesti na stolicu voditelja Vlahovića je isto kao i sjesti u čamčić podno slapova Nijagare. Ansambl u kojemu od vajkada vrije želja i strast prema najboljem, zahtijevao je od svojih voditelje stavljao je visoke stručne, pedagoške i umjetničke zahtjeve. Nadam da će Stjepan Perko, novi voditelj, imati snage, znanja i upornosti izdržati i održati vrijedno i ogromno naslijeđe odnjegovano od Z. Ljevakovića, dr. Ivan Ivančana, Stjepana Sremca, Josipa Živkovića i Andrije Ivančan jer Vlahović je jedna od rijetkih kulturnih institucija koja je svoju vrsnoću i karakter ljubomorno čuvala i očuvala tijekom skoro sedamdesetak godina djelovanja.
PS
Na početku programa vidjeli smo uspješne dvije izvedbe mlađe i starije dječje skupine. Uvrštavanjem djece u program odraslih napravljen je kvalitativni napredak u koncepciji programa jer djeca i dječji smiješak najbrže dopiru do srca publike.