Nastavno sa mojim prethodnim tekstovima predlažem da se „zagrebačka škola folklora“ također nastoji zaštiti kod UNESCO – a jer udovoljava zacrtanim (povijesnim, znanstvenim i umjetničkim) kriterijima. O njenim temeljnim zasadama pisali su znanstvenici i folkloristi (dr. Tvrtko Čubelić, dr. Ivan Ivančan, dr. Stjepan Sremac, dr. Tvrtko Zebec, Andrija Ivančan, moja malenkost), stvarali umjetnici, prihvaćale druge države, u svijetu je prepoznatljiva, a njezini promicatelji – folklorni ansambli bezbroj puta nagrađivani. Istini za volju to bi trebalo staviti pod ugroženu nematerijalnu baštinu jer se gradski folklorni ansambli u Zagrebu i gradovima Hrvatskoj okreču prema prezentaciji izvornog folklora na izvoran način što je po meni svojevrsno napuštanje zasada ZŠF, a kako mi Hrvati jedni priznamo potvrde „iz vana“ možda će to biti značajan poticaj da se ista ponovo aktualizira i bude primarna u scenskoj prezentaciji folklora.
Na taj, nadam se trend, najviše je po meni utjecao profesionalni KUD Lado, glavni nositelj zagrebačke škole folklora koji je nesumnjivo decenijama BIO uzor, primjer, zvijezda vodilja brojnoj stručnoj i izvođačkoj folklornoj populaciji koja ga je pratila i slijedila i taj se utjecaj manje ili više održao i do današnjih dana. Činjenica je da je u posljednjih petnaestak godina došlo da značajnih promjena u koncepciji i sadržaju programa Lada, koje se očituju u vidljivoj tendenciji prema prezentaciji folklorne baštine na što „izvorniji“ način u izvođačkom i programskom smislu. Takav pristup „izvorno na izvorno“ nema pretjerane poveznice sa umjetničkim stvaralaštvom Z.Ljevakovića, Ivana Ivančana i sljedbenika, odnosno s temeljnim postulatima zagrebačke škole folklora. Što je tom radikalnom skretanju sa svojih umjetničkih izvorišta i prepoznatljivosti bio razlog možemo pretpostaviti: površan odabir koreografija, kriva procjena njihove umjetničke vrijednosti, opredjeljenje za podobne (kućne) koreografe ili svjesna odluka „umjetničke pameti“ u uspostavljanju nove programske koncepcije. Što god bilo Lado će snositi uspjehe i posljedice svoje odluke ali napominjem da s takvim pristupom nije više posebna originalna umjetnička veličina, već postaje samo jedan od mnogih u svijetu i Hrvatskoj gdje se više ne prepoznaje i ne osjeća duh umjetnosti i kreativnosti. Programi Lada su etnološki vrijedni ali dosadni, i na to upozorava neovisna folklorna struka, i bruje folkloraški krugovi ali uzalud. Očigledno dok država daje pare nema brige.
Kako držim da Lado ipak ima najsnažniji utjecaj na stvaralaštvo u svijetu folklora predlažem vodstvu da postavi slijedeći program i vjerujte mi da će to biti izvrsna promocija jedinog nam profesionalnog KUD-a , „zagrebačke škole folklora“ i tada nam neće biti potrebna pomoć UNESCO-a.
„ Mandalinin san“
(motivi iz Slavonije)
Koreografikinja: Katarina Horvatović
“Dole v Posavini”
(pjesme i plesovi Sisačke Posavine)
Koreograf: Goran Škrlec
“Za gorami, dolinami …“
(pjesme i plesovi Moravskih Hrvata)
Koreograf: Stjepan Perko
“Široka je Moslavina”
(pjesme i plesovi Moslavine)
Koreografkinja: Slavica Moslavac
„Hrvatsko salonsko kolo“
Koreograf: Goran Knežević
Pjesme i plesovi sutlanskog kraja
Koreografikinja: Senka Jurina
“Sunčece zahaja”
(pjesme i plesovi Bratine)
Koreografkinja: Krisitina Benko Makovica
„Zbogom dragi pratila te sreća“
(iz Jezerskog mornarskog bala)
Koreograf: Marko Maričić
“Kam se si junaki z doma otpravlajo”
(pjesme i plesovi Podravine vezani uz odlazak mladića u vojsku)
Koreografkinja: Nada Šešić
“Simo hote mladenci”
(fragmenti turopoljske svadbe)
Koreograf: Andrija Ivančan
Osim Lada, značajan utjecaj imale su i prosudbene komisije. Nestručne, benevolentne, neujednačenih kriterija, bez umjetničkog senzibiliteta, svojim usmenim i pisanim opservacijama vrijeđaju zdravi razum. Pišem o tome svake godine, poglavito za Zagreb ali uzalud. To što radi organizator Zagrebačke smotre svojim izborom žirija je pravi kultorocid. I nikako da se to promijeni. Uspavali znanstvenici, zborovođe i etnolozi procjenjuju umjetničke domete folklorne izvedbe. Ne znam zašto to ti ljude rade. Da se razumijemo, nemam ništa protiv da se pišu stručni izvještaji o pojedinim segmentima folklorne izvedbe (nošnje, glazba, vokalni izričaj) ali da ti ljudi procjenjuju i odlučuju o umjetničkim dosezima jedne folklorne koreografije je neprihvatljivo. O tome treba odlučivati pojedinac – stvaratelj koji ima umjetnički kredibilitet i ogromno iskustvo te dugi niz godina prati folklorni amaterizam i stvaralaštvo. Uslijed navedenih utjecaja mediokriteti su izgmizali i započeli osvajanje folklorne scene u Hrvatskoj. Uzeli su „izvornost“ kao svoj zaštitni znak jer nemaju stvaralačkih potencijala i ideja, a stručne komisije su im dale vjetar u leđa, a Lado postao opravdanje.
Više puta sam napisao da je folklor svakog naroda jednako vrijedan i estetičan ali razlika je u odnosu prema njemu odnosno u načinu njegovog scenskog i javnog prikazivanja. Oblik scenske prezentacije izvornog folklora koji su svojevremeno zacrtala braća Radić i njegovali njihovi istomišljenici je za svaku pohvalu i veliko djelo za očuvanje hrvatske tradicije ali umjetnička ostvarenja utemeljena na „zagrebačkoj školi folklora“ omogućuju folklornoj baštini prepoznatljivost, prihvatljivost, privlačnost, popularnost te svrstavanje uz bok ostalim priznatim umjetničkim izričajima. Izvorne skupine čuvaju, a ZŠF čuva, umjetnički oblikuje i popularizira – njeguje ravnotežu autorskog i izvornog – ne mijenja već estetizira izvornost. Nastoji očuvati miris i okus izvorne supstance – ne oštetiti tkivo izvornosti. Autorstvo, stručnost, znanje, etnološka vjerodostojnost, estetika i građanština, utkane su u temelje ZŠF.
ZŠF ne podnosi „seljački“ pristup seoskoj tradiciji već njeguje uzvišenost, produhovljenost, finoću, jasnu autorsku misao i ideju. Primjera radi Ljevaković je u svakoj koreografiji (ako je tako zamislio) odredio točno u kojem taktu će određena osoba zajujuškati i koliko će to trajati. Fučkanje i juškanje izvan toga za njega su bili nezamislivi.
Npr. koga na ovom svijetu zanimaju podravski svatovi i tko osim samih podravaca zna nešto o tome. Ali dogodila se sjajna koreografija dr. Ivana Ivančana – Podravski svati- koju svaki folkloraš sniva otplesati, koja je podravsku svadbu učinila valjda najpoznatijom u državi. Isto tako, tko bi znao za selo Vrliku da Ljevaković nije napravio genijalnu koreografiju od folklora tog sela. Kad kažeš Vrlika prvo što ti padne na pamet je Lado i koreografija –Vrličko kolo. I tako, možemo navesti još primjera koji potvrđuju da „zagrebačka škola folklora“ nije samo umjetnički pravac ona je prevažna sociološka vrijednost i značajan potpora folkloru u cijelosti.
Na veliku sreću već decenijama djeluje Ljetna škola folklora koju je započeo i vodio dr. Ivan Ivančan i naslijedio Andrija Ivančan gdje se njeguje i izučava zagrebačka škola folklora i polaznici nastavljaju svoje stvaralaštvo na tim zasadama. Isto tako Hrvatsko društvo folklornih koreografa i voditelja organiziralo je održavanje 11 festivala folklorne koreografije gdje je predstavljeno oko stotinjak praizvedbenih koreografskih djela. Očigledno da uz Lado, stasa i napreduje jedna paralelna, vrlo potentna umjetnička „snaga“, sastavljena od stručno obrazovanih folklornih voditelja i koreografa, koji istražuju, promišljaju i obogaćuju zagrebački školu folklora i nastoje biti u suglasju s vremenom i prostorom dok se Lado doslovce pretvara u „muzej“.