Snimljeno ispred katoličke crkve u Docu (Dolac kraj Travnika), 1900. godine
Ova fotografija godinama stoji nalijepljena na ormaru kolege s posla i kad god sam se suočio s njome uskrsnulo je pitanje – otkuda tambura i grupno tamburanje u okolici Travnika? Igrom slučaja, u razgovoru s mojim vjerodostojnim kazivačem Markom Kneževićem iz Oklaja (Promina, Dalmatinska Zagora) saznao sam još nevjerojatniju činjenicu da je u Oklaju postajao tamburaški sastav. To ipak nisam očekivao jer zvuk tambure ima malo toga zajedničkog za hukom bure s Dinare. Sredinom 30-tih prošlog stoljeća, pod voditeljstvom Jose Kneževića – Makice u sklopu Sportskog društva Sokol djelovalo je tamburaški orkestar od 15 članova, a svirali su mladi obrtnici zaposleni su poduzeću Hrvatski Radiša. Tambure su kupili i poklonili prominci, iseljeni u Ameriku. Između ostalih berdu je svirao Krste Bronić Zagarušić, brač Ante Dizdar Antelin a prim već navedeni Joso Knežević. Nakon 2. svjetskog rata, 1948. godine osnovano je KUD Mladost u Oklaju, a probe su održavane u prizemlju kuće Škovrlja Luke Makice, a voditelj je bio učitelj gosp. Moslavac. Društvo je prestalo s radom 1955. godine.
Navedeni, a i brojni drugi primjeri sviranja tambure, u drugoj polovici 19 st. i prvoj polovini 20 st. u krajevima gdje bi se prema etnomuzikološkom naslijeđu to najmanje očekivalo, navode na propitkivanje kako se dogodilo. Odgovor na to pitanje se može naći u vrlo vrijednoj publikaciji Franje Kuhača, “Ilirski glazbenici” (1893. Matica Hrvatska) iz koje navodim slijedeće: Tanburaši djeluju na narod ne malo, tako prevratnih godina 1848. – 18349. mnogo pripomogoše, da slavonci uzplamte za bana Jelačića , a narodni naši politci znadoše dobro što ćine pozivajući djake, činovnike i druge obrazovane ljude na ustrojavanje tanburaških društava……… Iz Kuhačevih zapisa može se iščitati da je politika za vrijeme hrvatskog nacionalnog preporoda prepoznala tamburu kao vrlo djelotvoran medij za nacionalno osvještavanja i povezivanje hrvata. Takve nakane urodile su plodom jer ipak glazba ima posebnu moć djelovanja na emotivna čuvstva čovjeka i može znatno utjecati na društvene, političke i ostale promjene. Tambura se vrlo brzo proširila hrvatskim krajevima čak i tamo gdje nije postajalo, glazbeno gledano plodno tlo za njeno uznicanje. Tambura je unisono prihvaćena od tradicionalno razjedinjenih Hrvata (Slavonija, Dalmacija, Središnja Hrvatska) i utkala se duboko u svijest i identitet hrvatskog naroda. Važno je napomenuti i naše iseljenike koji su tamburu ponijeli preko oceana i svojim velikim nacionalnim žarom održali je na životu još i danas.
Promatrajući danas egzistenciju tambure po hrvatskim krajevima vidljivo je da se ona utvrđuje na prostorima svog porijekla, a izvana toga, njezina pojava je sporadična i slučajna. Tradicija se ipak pokazala žilavijom od politike i opet sve smjestila u prirodni poredak. U okolici Travnika i Dalmatinske zagore ječe diple i već dugo vremena nema tamburaške glazbe, dok se u panonskom arealu autohton zvuk tambure samice spontano pretočio i očuvao u tamburaškoj glazbi te uspješno implementirao u grupni glazbeni ukus sela i grada.
Nemam namjeru komentirati današnji položaj tambure u društvu, kulturi i obrazovanju već iznosim jednu spoznaju koja će možda nekoga potaknuti na razmišljanje. Tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća na Knežiji i Srednjacima (susjedne zagrebačke mjesne zajednice) u svakoj osnovnoj školi (J. Račić, Matija Gubec, Braća Ribar) postojao brojan tamburaški orkestar iz kojih je između ostalog nastao i poznati tamburaški orkestar OKUD Trešnjevka. Danas postoje samo tambure i sjećanja