Svojevremeno sam “napisao” kritički osvrt na scensko djelo “Veronika Desinička” (D. Bobić – D. Bogdanić) u izvedbi jedinog nam profesionalnog kuda pod naslovom “Balet u Ladu” i podosta me mojih čitatelja upitalo “što je autor htio kazati”. Inspiracija za tu kolumnu bio je sukob dvoje vrhunskih umjetnika Zvonimira Ljevakovića i Ane Maletić oko programske koncepcije jedinog nam profesionalnog kuda Lado odnosno u ono vrijeme Državnog zbora narodnih plesova i pjesama NR Hrvatske.

Ukratko. Do drugog svjetskog rata narodne plesove i pjesme izvodile su isključivo izvorne skupine pri ograncima seljačke sloge, uz iznimku Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca iz Zagreba (osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine) koji su bili prva reproduktivna folklorna družina u Hrvata. Zanimljivo je da je prema pisanju tadašnjih kroničara najveći uspjeh ostvaren predstavljanjem istarskog plesa balun, slavonskim kolom i posavskim plesom dučec. Te izvedbe su nastale, kao produkt terenskog istraživanja i bilježenja samih članove Matice i lako je zaključiti da je taj “ozbiljan pristup” u istraživanju i prezentiranju folklor prepoznat i nagrađen od strane (predsjednik žirija) velikog Rudolfa von Labana. Pristup i kvaliteta u scenskom oblikovanju “Matice”, nastavio se i poslije drugog svjetskog rata a njegov najuspješniji protagonist bio Zvonimir Ljevaković koji je s koreografijom Posavski plesovi u izvedbi KUD “Joža Vlahovć”, 1947, osvojio drugo mjesto (srebrnu medalju)  na velikom folklornom festivalu u Pragu, iza već tada svjetski poznatog ruskog ansambla Mojsejev.

O radu i stvaralaštvu Zvonimira Ljevakovića, povodom prvog javnog nastupa Državnog zbora narodnih plesova i pjesama NR Hrvatske(danas Lado), održanog 2. veljače 1950. u Hrvatsko narodnom kazalištu, dr. Tvrtko Čubelić je između ostalog napisao slijedeće: …Postavka plesova u izvedbi našeg Državnog zbora uzeta u okviru i u principu jest potpuna i jedino pravilna. Prof. Zvonimir Ljevaković – kako se vidjelo iz cijelog programa – težio je da u svakom plesu istakne njegovu specifičnu zakonitost, a istovremeno individualnost svakog plesača. Ovakvo stanovište i nastojanje treba podvući i istaći kao jedino znanstveno i umjetnički ispravno…..

Ana Maletić, poznata i priznata, plesna pedagoginja, koreografkinja, autorica vrlo vrijednih i značajnijih knjiga i publikacija a 1936. godine stekla je diplomu Labanovog Koreografskog instituta u Berlinu. Osnovala je 1954. godine školu za suvremeni ples u Zagrebu koja dana s nosi njezino ime. Svojevremeno sam u Institutu za etnologiju i folkloristiku pronašao njezine zapise narodnog plesa Staro sito i Dučec iz Posavine, što potvrđuje njenu izuzetnu stručnost i naklonost prema narodnim plesovima, a njezina “Knjiga o plesu” predstavlja izvrsno štivo za svakog folkloristu.

Dakle, 1952, godine Ana Maletić je postala stručnom suradnicom u Državnom zboru …. I zajedno s Ljevakovićem nastojala kreirati programsku koncepciju a između ostalog postavila je koreografiju Šiptarska svita temeljenoj na plesnoj stilizaciji i “pretjeranoj” autorskoj scenskoj preradbi. Prema kazivanju ta koreografija je polučila vrlo veliki uspjeh u inozemstvu ali na domaćem terenu je značajno isprovocirala Ljevakovića i njegove pristalice koji su smatrali da se takvim načinom štetno utječe na plesačku tehniku neophodnu za izvođenje narodnih plesova a sveukupni scenski utisak ne zadovoljava estetski kodeks u prezentaciji folklorne baštine.
O šiptarskoj sviti dr. Tvrtko Čubelčić je iznio slijedeće: Šiptarska svita Ane Maltić stvorila nam je prilično neobičnu i neuvjerljivu scensko plesnu sliku o Šiptarima( Albancima). Tu je uneseno mnogo raznorodnih scensko plesnih i psiholoških momenata koje je teško povezati u jedinstvenu sliku.

Konačni razlaz je došao 1953. godine kad je Zvonimir Ljevaković postavio ultimatum ili – ili i dva mjeseca nije dolazio na posao dok se ne donese konačna odluka. Čak su i plesači Lada odlučivali koja će se koncepcija prihvatiti. Tadašnje vodstvo Lada, većina plesača i kulturna javnost stala je uz Ljevakovića. A Ana Maletić i nekolicina plesača odlaze iz Lada i nastavljaju svoje profesionalne karijere u skladu sa svojim umjetničkim senzibilitetom. Kao što vidimo to nisu bile nekakve bezazleno nesuglasice već razmomilaženju vrlo obrazovanih i istinskih umjetničkih veličina, spremnih “na sve”, za obranu svojih stavova i uvjerenja.

Zašto je to Ljevakovićev NE, od prevelike važnosti za Hrvate? Naime, neovisno o Ani Maletić, u tadašnjem SSSR-u, na svjetskoj sceni već je stasao profesionalni folklorni ansambl Igora A. Mojsejeva koji je njegovao isključivo autorski i stilizirani plesno glazbenu izričaj što je na određenoj razini blisko pristupu Ane Maletić. Taj pristup se brzo proširio i bio je prihvaćen kao dominantan u zemljama istočnog bloka i stigao je do granica Hrvatske i istini za volju započinjao je utjecati i na ukus folklorne publike u Hrvata. No zahvaljujući prvotnom otporu Z. Ljevakoviću koji su i nastavili dr. I. Ivančan i sljedbenici, “hrvatski pristup” se sačuvao se i opstao do današnjih dana. Ispravnost ovog pristupa potvrđuje i činjenica, da sve “istočne zemlje” napuštaju mojsejvštinu i vračaju se svojim korijenima odnosno narodnoj istini i ljepoti. Barem što se tiče folklorne umjetnosti, hrvati su pokazali veliku kulturološku zrelost i nacionalnu osviještenost te nisu popustili pod ideološkim i umjetničkim utjecajima izvana.

Iz današnje perspektive možemo kazati da je to bila velika i značajna pobjeda umjetničke koncepcije Zvonimira Ljevakovića jer je ostvarila ogroman pozitivni učinak na izvornu i reproduktivnu folklornu umjetnost; očuvala plesno glazbene i materijalne tradicijske vrednote, potaknula koreografe na terenska zapisivanja i traženja nadahnuća na izvoru, iznjedrila – vjerodostojnost kao temelj u scenskoj prezentaciji folklorne građe, podarila svjetskoj kulturnoj baštini originalni scenski pristup i hrvatsku folklornu umjetnost izdigla na svjetsku razinu.

Ansambl Lado postigao je svjetsku prepoznatljivost i popularnost zahvaljujući teškom mukom izborenoj i sačuvanoj umjetničkoj koncepciji prof. Zvonimira Ljevakovića, koju su očuvali dr. Ivan Ivančan i brojni sljedbenici, i u spomen i zahvalnost tim nastojanjima, jedino što se nikada, i nikada ne smije dogoditi u Ladu, jest balet ili stilizacija.