več, kači, čiči, iriči, bumberiči, čika ,čaka, tužbe, raka, tajna veli, mati zbog!
Brojalica! Strast, iščekivanje, magija, sudbina, pravda. Odrasli zaziru od brojalice. Ne zato što je to njima skup beznačajnih i iracionalnih riječi već zato što je pravedna do boli. Stariji ne vole baš takvu ekstremnu pravdu. Oni bi radije malo vrdali. Zato su izmislili sudove, gdje ima prava, ali nešto manje pravde.
Brojalicu svako dijete na svijetu poštuje i prihvaća osim malih kajkavca. Njih od malena uče da pravda postoji jedino na sudu. Ako se ne mogu dogovoriti u igri skrivača tko će žmiriti svi se međusobno tuže i čekaju narednih deset godina sudsku odluku. Do presude, umjesto igre i brojalica, djeca nauče napamet sve paragrafe iz gruntovčanskog prava i čim narastu prvo započnu pravnu bitku sa roditeljima oko nasljedstva. Pravo im budi.
U Mađarskoj najobrazovaniji glazbeni pedagozi rade s djecom vrtičkog uzrasta. Konačno se shvatilo kada treba staviti naglasak u stvaranju buduće osobe. Takva praksa kod nas neće još desetljećima zaživjeti. Kaj, deca – kaj god. Svi „veliki umovi“ bježe od djece jer nisu još uvijek dovoljno „ukroćena“ i upristojena da bi slušala veleumne riječi i ostvarivala „velike“ rezultate.
Znanje, pravičnost, dosljednosti i moć prilagodbe djeci temeljne su voditeljske kvalitete za uspješan rad. To djeca odmah prepoznaju (nisu se stigla „usustaviti“) i spremna su slijediti takvog voditelja. Ako još uz sve to u njemu živi dijete onda sreći nikad kraja. Jedna ravnateljica vrtića prije nego što primi novu odgajateljicu, promatra njezin način rada s djecom i ako djetetu koje plače pruži maramicu ona je ne primi na posao. Prvo čovječnost, a zatim stručnost.
U parku, djeca skakuću spontano i to je igra, a skakutanje uz glazbu postaje ples. To su potpuno dvije različite psihofizičke aktivnosti. Za izvođenje koraka i pokreta uz glazbu dijete mora angažirati i uskladiti duhovni, emotivni i kineziološki potencijal. Npr. pustite djecu da hodaju bez glazbene pratnje, a zatim im pustite glazbu i vidjeti ćete kako će s spontano hodanje pretvoriti u grčenje, zastajkivanje, šepanje i sl. Ne žurimo. Nakon dvije godine kontinuiranog rada budimo sretni ako djecu naučimo osviješteno hodati i pravilno se držati. Uostalom to je i temelj plesa i vrlo bitno poglavlje u izgradnji budućeg plesača
Osim definiranja ispravnog metodičkog pristupa čeka nas još teži posao, a to je stvoriti dječji ugođaj na sceni (radost, individualnost, opuštenost, improvizacija), naravno ako tome težimo. Kvazi stručnjaci iz ocjenjivačkih sudova kad nemaju što pametno za kazati i napisati onda posegnu za skrivenim adutom „djeca su pre malo bila djeca“. Kao da je to nešto normalno. Naravno da nije. Kod malih i velikih, na sceni dolazi do instinktivne pretvorbe. Strast i angažiranost iz igre u parkiću, pod toplinom scenskog blještavila istopiti će se brže od sladoleda. Umjesto da budu ono što jesu, djeca nastoje biti ono što nisu. Teško prihvaćanju činjenicu da njihova individualnost predstavlja nekakvu značajnost, traže oslonac u određenom redu i imitaciji voditelja. Dakle, uspostaviti dječji ugođaj na sceni težak je zadatak. To se gradi na svakoj probi, a ne pred nastupe. Jedan od mojih modela odnosi se na promišljeno održavanje dječje atmosfere na probi. Uravnotežiti vrijeme za igru i „ozbiljan rad“. Više razigranost, a manje discipline.
Kako doći kroz igru i zabavu do značajnog plesnog napretka? Evo jednog primjera iz vlastite prakse. Djeci sam pokazao jedan plesni korak koji sam izvodio onako na kaubojski način. Djeca su to odmah prepoznala i na svakoj probi htjeli su biti kauboji i plesati. Ja ih nisam prekidao i upućivao, već smo zajedno „plesali do iznemoglosti“. Djeci je u ovom slučaju bila važnije imitacija kauboja nego samo ples. I tako malo pomalo većina djeca je to počela jako dobro izvoditi, a da toga nisu ni bila svjesna.
Prateći dječje smotre evidentno je da se većina voditelja koreografa opredjeljuje za „stroge“ narodne plesove bez obzira s kojim uzrastom djece rade. Izbjegavaju dječji folklor. Zašto? Dječji folklor nema čvrstih plesnih temelja za razliku od narodnih plesova. Za stvoriti scensku izvedbu inspiriranu dječjim folklorom neophodna je autorske imaginacija i mašta, a to većini voditelja „ baš ne leži“. Stoga se radije ko pijani plota drže naučenih plesnih formi jer to je lakše i uvijek se može sakriti vlastita neinventivnost.
U plesnim izrazima kronično nedostaje dječaka. Svi unisono odgovaraju – dečke ne zanima ples. Pogrešno. Da bi se dečki zadržala u plesu, intenzitet rada i napredovanja cijele skupine treba usuglasiti s njihovim mogućnostima, a ne s djevojčicama koje u toj dobi puno brže napreduju u plesno vokalnom izražavanju. Voditelj treba u početnom periodu dati prostora dječacima za njihove radosti, jer oni bi se ipak na probi malo posvađali, pohrvali, podmetnuli nogu, pucali iz zamišljenog pištolja, svađali s djevojčicama i sl. Isto tako je teška zadaća uvjeriti dječake da je sasvim -ok- plesati u paru s curicama. U početku nemojmo na tome inzistirati jer i to može biti razlogom da dječaci odu s folklora.
Folklor je grupno izražavanje. Prvo složna skupina, a onda rezultat. Sociološka (proslava rođendana, izlet, koncerti, putovanja) i kvalitativna komponenta moraju se ravnopravno nadograđivati i razvijati. Možda ćemo više postići s jednim izletom nego s pet proba.
Goran Knežević