Dosadašnja iskustva u zapisivanju i analizi narodnih plesova poučila su me oprezu, zadrški i izbjegavanju donošenja konačnih zaključaka. U narodnom plesu sve je relativno osim stila izvođenja, a posebno valja posvetiti pozornost mjestu porijekla i egzistencije određenog plesa. Vrlo često bivamo iznenađeni kad narodni ples koji smo zapisali u određenom selu ili kraju, isti ili sličan, vidimo u susjednom ili udaljenijem mjestu. Plesovi su migrirali kao i stanovništvo a isto tako su pojedini atraktivni “preuzimani” od susjedstva. Vrlo zanimljivo je pratiti transformaciju određenog plesa kroz prostore a u njihovom oblikovanju presudno je okružje te estetski i plesni senzibilitet određene zajednice (npr. u Međimurju uz međimurski napjev izvode dinarsko kolo, a u Lici na svoj “način” pjevaju vrckavi slavonski bećarac).

Narodni ples dučec iznikao je u središnjem području Hrvatske a najpoznatija je plesna inačica iz hrvatske Posavine. Inačica dučeca izvodila se u Bilogori pod nazivom kozatuš, zatim u Slavoniji – nebesko u Turpolju – dudaš i vjerojatno postoji još inačica. U svima se izvode sunožni (visoki) skokovi u mjestu, jedino u kozatušu, uvodni korak se izvodi na jednoj nozi. U prošlosti, ples dučec imao je magijski značaj (prema dr. I. Ivančanu) i vjerovalo se da će adekvatno visini skoka roditi lan, kukuruz i ostale žitarice. Dakle ljudi su skakali u zrak vjerujući da će im to donijeto bogatiju ljetinu, presudnu za preživljavanje. Po tome su vjerovanja i nadanja povezana s plesom dučec bila vrlo važna i značajna. O snažnoj utkanosti plesa dučec u svijesti naših ljudi dokazuje i pisanje austrijskog dvorskog kroničara s početka 20 stoljeća, koji je opisao neobično plesanje hrvatskih vojnika ispred bečkog dvora kroz visoko skakanje u vis. Nakon obredne funkcije, dučec se, očekivano, u slijedećoj etapi pretopio u društveni i zabavni kontekst a u novije vrijeme najčešće ga izvode folklorni ansambli.

Fasciniran tim plesom i njegovim obrednim značajem na samom početku mog koreografskog stvaralaštva 1982. u koreografiji “Žetelice” (žetveni običaji iz plesovi iz Posavine) posebno sam scenski obradio ples dučec, a prije nekoliko godina posvetio sam tom plesu cijelu koreografiju. Zbog oskudne literature, intrigirala me mogućnost inscenacija tog plesa i pokušavao sam zamisliti obredni oblik – način izvođenja, atmosferu i ost. Zamišljao sam našeg čovjeka, kako s ogromnim uznesenjem i nadanjima na kraju žetve oko snopa žita ili lana skače u vis i nastoji odobrovoljiti “nadnaravno”. Njegovo tijelo zategnuto i ispravljeno poput stabljike kukuruza zabada se u nebeski svod i upozorava na svoje elementarne potrebe a tvrdim padom na puna stopala trese zemlju i budi njezinu plodnost.

Neosporna je činjenica da narodni ples dučec spada zbog visokih skokova u vrlo atraktivne plesove ali folklorni plesači ma gdje bili bježe od dučeca glavom bez obzira. No, netko je ustanovio praksu (reproduktivni folklor) da plesni folklor središnjeg djela Hrvatske najbolje predstavljaju niži rastom plesači/ce i stoga nisam prolio previše znoja u njegovom izvođenju. Šteta. U ono malo prilika, uživao sam plesati dučec, jer sam osjećao tu snažnu ritualnu energiju. Izvođenje dučeca je između ostalog znalo biti vrlo nepogodno za pod pozornica i nosivu konstrukciju te za zdravlje izvođača. Jednom prilikom je sada već postariji gospodin u svojim plesačkim danima propao kroz pod pozornice; mom prijatelju je pao reflektor na nos; na pontonskoj pozornici na Jarunu, uslijed izvođenja skokova i vertikalnog pomicanja loše slijepljene pozornice, tamburaši su skoro odletjeli u jezero; u Francuskoj cijela se pozornica zaljuljala i zamalo raspala itd.

No, vjerojatno će se netko zapitati kakve veze ima narodni ples dučec sa ratničkim plemenom Masai iz Kenije. Slučajno sam naišao na Knjazovu reportažu – Koleđice, snimljenu s pripadnicima plemena Masai i vidio autora emisije kako nekakvim priručnim metrom mjeri visinu skoka muškaraca. Način izvođenja skokova me zapanjio jer sam u njima odmah prepoznao naš ples dučec. Još kad su poneki lupali petama kad su se nalazili u zraku, dvojbe nije bilo dučec – dučec. Grozničavo sam čekao nekakvo objašnjenje i razlog skakanja ali naravno kako je sve na našoj televiziji površno preostalo mi je da svoju znatiželju zadovoljim putem interneta. Upisao sam Masai traditional dance i vidio da se radi o drvenom narodnom plesu koji izvode muškarci (vidio sam da ga izvode i djevojke). Uz vokalnu pratnju, izvode visoke skokove a u motiv izvođenja visokih skokovima nisam pronikao jer su postojeća objašnjenja vrlo nejasna. Sad bi trebalo biti pametan pa povezati zašto i kako se isti stil plesanja i plesni predložak pojavio na toliko udaljenim dijelovima svijeta, u različitim kulturama i rasama. Do sada sam smatrao da je dučec – odnosno visoki skokovi samo hrvatski plesni specijalitet ali očigledno tome nije tako. I sad se vračamo na uvodnu rečenicu koja upozorava da nije uputno biti isključiv i da ovakve pojave treba promatrati s rezervom kad ih pokušavamo u cijelosti prisvajati. Tko zna, možda je kakav misionar iz Posavine zalutao među masaie i imao vremena štogod ih naučiti prije nego što su ga, iznervirani skokovima, pojeli. Za pojavu masaia u Posavini nisam čuo.To je ipak tema za znanost, samo čiju, jer naša još uvijek nije razotkrila ni dučec.

I sad nam, preostaje da cijelu ovu priču završimo na hrvatski način. Kad na internetu potražimo plesove masaija pojavi se čitav niz foto, video i pisanih materijala ali kad kliknemo na ples dučec vidjeti ćemo – ništa. Svačiji narodni ples, jednako je vrijedan ali očajava me činjenica da naš ples dučec koji ima izvrsnu obrednu i društvenu priču, slušljivu glazbenu melodiju i desetak inačica plesnih koraka, u vlastitoj državi nikom nije interesantan. Naši reporteri mjere skakanje masai u Africi a nije im palo na pamet otići u Posavinu, 30 kilometara udaljenu od Zagreba i prikazati nama pa i Svijetu jedan autohton i atraktivan narodni ples.

Moja subjektivna zapažanja o sličnosti dučeca s plesom Masaia možda i nemaju etnokoreološkog uporišta ali kad bi mi neko platio da to ispitam vrlo zdušno bi se odazvao pozivu i ponio sa sobom glazbenu matricu dučeca i pustio masaima da vidimo kako bi tada sve to izgledalo.