Moja davnašnja maksima i pristup “dati djeci dječje”, konačno je prihvaćena i priznata na svim razinama ali sudeći prema načinima njene primjene ipak zahtjeva određenu nadopunu jer ispostavilo se da ipak nije dovoljno samo “dati djeci dječje” već to i prenijeti na način da se u dječjem očuva dječje što je po mome uvjerenju najveće i najvrednije postignuće u pedagoškoj i scenskoj praksi. Nažalost mnogi koji rade i stvaraju s dječjim uzrastom (vrtička i ranoškolska dob) nisu to prepoznali kao univerzalni kriterij kome bi svi mi trebali biti težiti već se prema dječjem odnose na nestručan način i tako mu pridaju neželjene i neprirodne efekte.

Za lakše razumijevanje izrečenog poslužiti ću se možda pomalo ekstremnim primjerom “dijete se s igračkom može igrati, a isto tako i razbiti prozor”. Mi smo ti koji ćemo uputiti dijete kako se ponašati i izražavati u određenom sadržaju, a isto postaviti kriterije, jer djeca “mogu sve”. Dakle, ako u radu s djecom i primjenjujemo dječji folklor to ne znači da ćemo postići i ostvariti dječji izričaj i ugođaj kojega krasi smiješak, ushit, zanos, razdraganost, individualnost, inventivnost, uživljenost, improvizacija, lepršavost, opuštenost, prirodnost pokreta, “pogreška” ali i točan pjev, organizirano kretanje po scenskom prostoru, koordinirano izvođenje pokret i koraka u ritmu i tempu. Istini za volju to je vrlo složena i zahtjevna metodika jer se radi o osjetljivoj kreativnoj supstanci koja se vrlo lako može izgubiti ako se ne njeguje i ne natapa voditeljskim znanjem, uživljenjem i smiješkom. Iz mojih iskustava, ukratko:

– održavati vedru atmosferu na probama,
– kao igru koristiti brojne vježbe za: koordinaciju pokreta (noge, ruke, tijelo, koljena stopala), osvještavanje ritma, osjećaj za snalaženja i kretanja po prostoru,
– odabrati primjerenu građu prosječnim mogućnostima i ukusu skupine,
– omogućiti djeci samostalno stvaranje pokreta i određene igre. Uspješne kreacije zatim uvrstiti u scenski prikaz,
– scenske prikaze pažljivo i s mjerom ponavljati kako bismo održali potrebnu svježinu u izvođenju, a izbjegli RUTINU,
– mijenjati glavne aktere u igri kako bi se i na sceni osjetilo uzbuđenje i neizvjesnost,
– pravilno rasporediti vrijeme po pojedinim segmentima rada i naravno planirati vrijeme za igru,
– djecu naučiti razlikovati angažiran rad od opuštenog,

Prateći dječje smotre folklora uočio sam da se pokreti i koraci iz dječjih igara preoblikuju u standarde koji vrijede za narodne plesove, a isto tako dječje igre s pjevanjem koje su osim pravila i sadržaja natopljene iščekivanjem i neizvjesnošću površnim scenskim obradama gube svoj smisao i samim time i vjerodostojnost. Očigledno je da voditelji preuzimaju ustaljene radne i izvođačke kriterije i navike vezane uz odrasle i tako svjesno ili nesvjesno dječji folklor stavljaju u drugačiji kontekst. Evo nekoliko primjera iz prakse. Dječja skupina izvodi igru Burmutica pri čemu su izvode poskočni korak “svi ko jedan” i pri tome bubaju o pod kao da ga imaju namjeru probiti. Folkloraški gledano to je za mene bio pravi dinarski način plesanja koji nema ama baš nikakve veze s načinom kojim bi djeca izvodila bilo gdje i bilo kada tu dječju igru. Dakle, potpuno promašen pristup i etnokoreološki, kineziološki i pedagoški. U drugom slučaju djeca izvode igru biranja “Igra kolo” i to na način da jedno dijete stoji u sredini, a ostali oko njega koračaju stupajućim korakom. U jednom trenutku dijete iz sredine kola otrči u kolo, a drugo dijete dotrči u sredinu. Smisao i cilj te igre, biranje i poljubac ili zajednički ples je izostavljen. Ima primjera skandiranja brojalica i rugalica pri čemu se djeca to izvode s toliko vike i agresije što zasigurno ne bi činili ni u pravoj igri na cesti. Podosta izvedbi započinje s dječjim folklorom, a završava s “kolom” ili nekim atraktivnim plesom što upućuje da autori nisu vjerodostojni odnosno nisu imali ideju kako na domišljat način privesti točku kraju s dječjom građom. Sve to bi nazvao “kudovskim pristupom u radu s djecom” u kojima djeca služe samo da bi što prije popunila prorijeđeni odrasli ansambl, a voditelji su u pravilu bivši plesači bez pedagoškog znanja i osobnog afiniteta prema djeci i rade po običajnim metodama “kako su njih učili” ili još gore bez smislenog koncepta i cilja.

Isto tako sam primijetio da najbolje rezultate u radu s djecom postižu pedagoški obrazovani voditelji (odgajatelji, učitelji) što upućuje na zaključak da je ipak struka i metodika najvažnija, a tek potom dolazi do izražaja folklorističko znanje i tu bi činjenicu trebali svi oni koji se bave organiziranjem rada dječjih folklornih skupina respektirati, a “kudovski način i pristup” polako napuštati.