Goran Knežević
Selektor hrvatskog društva
folklornih koreografa i voditelja
Zaključna razmišljanja o nastupu dječjih folklornih skupina na 37. smotri folklornih amatera Grada Zagreba
Kao član stručne komisije zadužen za ples i koreografiju pratio sam nastupe svih folklornih dječjih skupina i time stekao vrlo jasan uvid u stanje dječjeg folklornog amaterizma i kvalitetu stvaralaštava te sukladno objavljenim kriterijima mogao sam objektivno izvršiti izbor najuspješnijih izvedbi.
Na ovogodišnjoj 37 smotri nastupilo je 685 djece i to: 549 djevojčica i 136 dječaka. Prosječno dvadesetoro djece po jednoj skupini. Na užem području Grada Zagreba djeluje pet folklornih skupina. Na području Črnomerca, Dubrave Borongaja, Donjeg Grada nema dječjeg folklornog ansambla. Na gradskim četvrtima: Trešnjevci – 105 000 stanovnika i 39 djece – folkloraša, Novi Zagreb 118000 – 24 djece folkloraša; Trnje 45000 – 36 djece folkloraša, Gornji grad 16520 stanovnika – 38 djece folkloraša. Ukupno 127 djece. Iz podataka vidimo da je prema brojnosti skupina, amaterski dječji folklor u Zagrebu na izdisaju.
Kako već dvadesetak godina u svojstvu člana stručnih komisija pratim nastupe dječjih folklornih skupina na brojnim Smotrama u Hrvatskoj (nikad do sada nisam dobio prilike za to u Zagrebu) mogu kazati da sam razočaran viđenim jer izvedbe na smotrama dječjeg folklora u Kutini Karlovcu, Velikoj Gorici i V. Trgovišću znatno su uspješnije, a skupine brojnije. Ta nas ozbiljno treba zabrinuti obzirom da je Zagreb devedesetih bio „prepun djece“ i služio kao uzor ostalima. Zašto i kako se to dogodilo možemo samo pretpostavljati ali zasigurno je tome znatno pridonijelo: dosadašnje nestručno i vrlo benevolentno praćenja i opserviranje nastupa dječji folklornih skupina; način financiranja; nedovoljno obrazovanih i osposobljenih voditelja; premalo ulaganje ansambala u djecu; nepoznavanje potrebnih socioloških načela za uspješnu egzistenciju dječjih skupina; kontinuirano zapostavljanje i uspješnih pojedinaca; izostanak dugoročnog planiranja programa rada i ost. Možda ne treba zanemariti i činjenicu da Grad Zagreb desetak godina nije imao folklornu zajednicu koja je sredinom devedesetih pod mističnim okolnostima nestala.
Sudjelovalo je 18 kombiniranih dječjih skupina, 4 starije dječje skupine, 11 dječjih skupina i 2 dječja folklorna ansambla. Očito je bilo da nisu shvaćene propozicije za kombinirane dječje skupine gdje smo gledali različite uzraste. U dječju skupinu pripadaju djeca do 10 godina starosti, a u stariju od 10 – 14 godina. Kombiniranu skupinu čine djeca mlađe i starije dobi.
U pogledu vrsnoće izvedbi mogu kazati da niti jedna skupina nije izvela svoj programa, a da je udovoljila svim promatranim segmentima izvedbe. Gledali smo: neprimjerenost, neuvježbanost, etnokoreološku netočnost, posezanje za tuđim koreografskim idejama i crtežima, netočne notne zapise, dobre ideje ali loše ili preduge izvedbe i slično. No, neke stvari ipak treba ponovno kazati kako se ne bi ponavljale. Narodni plesovi tipa dučec, nisu primjereni djeci. Narodni plesovi dinarskog gorja, također. Tekstovi pojedinih pjesama nisu ukusni u izvođenju djece. Djeca ne pjevaju o izgubljenim, tragičnim i nesretnim ljubavima te bećarskim nestašlucima. U koreografiji Zagorski plesovi, autor dr. Ivan Ivančan je autorski oblikovao, na glazbu plesa Ajnzerica, plesne figure koje u tom obliku nigdje nije zapisana, a niti viđena da se u Zagorju izvodi. Svako korištenje tih plesnih figura je blago rečeno plagijat ili „uzimanje“. Npr. na glazbu bistranjskog drmeša trebao bi se izvoditi se bistranjski drmeš, a ne inačice iz okolnih krajeva. Glazba i ples su cjelovit etnokoreološki dokument. Ako želimo estetizirani određeni narodni ples ili igru onda moramo na početku vidjeti njezin „izvoran“ predložak kako bi se mogla procijeniti kvaliteta estetizacija. Vrlo malo je bilo prijavljenih praizvedaba, dvije ili tri i to sve kazuje o stvaralačkoj motivaciji. Bilo je više scenskih obrada narodnih plesova nego dječjeg folklora što na neki način iznenađuje jer narodni plesovi ipak ograničavaju autorsku slobodu dok dječji folklor upravo to omogućuje.
Slavonija, Međimurje, Hrvatsko zagorje, Posavina i Turopolje najzastupljenije su etno regije što je za očekivati jer najviše folklorne (dječje) građe je zapisano na tim područjima, a istini za volju u plesnom pogledu su najprimjerniji djeci. Iznenađuje brojnost obrada plesnog folklora nazovimo to tako iz udaljenih krajeva, koje krasi vrlo složena plesna struktura i stilska obilježja. To mi se čini kao svojevrstan koreografski avanturizam i nastojanja da se pošto poto napravi nešto novo bez obzira koliko to djeca mogu plesno usvojiti i reproducirati.
ZAKLJUČAK
Kao što sam naveo na užem području Grada Zagreba djeluje 127 djece – folkloraša. Što je izuzetno maleni broj obzirom na broj stanovnika. Na 7. festivalčiću dječjeg folklora sudjelovalo je 590 djece sa tog područja. Osobno sam sredinom devedesetih na istom tom području animirao 290 djece. Tada i nekoliko godina kasnije pisao sam nadležnima da podrže moju ideju i originalni pristup u radu s djecom ali svi su mi okrenuli leđa i onako podlo, mediokritetski, samo čekali da odustanem. U tome su uspjeli. Umjesto da imamo svjetski centar dječjeg folklora i svi gradski folklorni ansambli svake godine po 10 „gotovih“ mladih plesača/ica imamo ovo što imamo. No, srećom izvedbe mojih dječjih ansambala Croatia i Ententin stoje na Youtubu i puno, puno vremena će proći kad će se netko približiti toj brojnosti i vrsnoći. Dakle, jedini izlaz iz ove, po meni kritične situacije vidim u: primarnom podržavanju (financiranju) stručnih voditelja i talentiranih stvaratelja te praizvedbenih koreografija; obrazovanju voditeljskog kadra, stimuliranju zasnivanja dječjih skupina na „mladim“ gradskim područjima, aktivnije uključivanje ZAFAZA, NS Dubrava i nadležnih institucija u stvaranju i kreiranju koncepta razvoja dječjih folklornih skupina na području Grada Zagreba.
Zagreb, 24.06.2014.
