Za moju kćer i njezine supatnike iz razreda, ponedjeljak i petak crni su dani. Osim redovnih sedam sati uvršten je još nekakav fantomski predsat. Ukupno osam sati. Već sama ta činjenica govori da tu nešto ne štima ali škola je škola. No, nešto tragičnije od toga se događa kad se kćerka vraća iz škole. Vuče torbu po stepenicama jer je zbog težine ne može nositi na leđima. Nakon nekoliko takvih „crnih dana“, iznerviran uzeo sam torbu i stavio je na vagu – 8 kg. Kćer je teška 40 kg. Prenesemo li tu pojavu na odrasle to bi značilo da svaku jutro kad krenemo moramo naprtiti na leđa torbu od 16 kg. To bi bio klasičan mobing. Vrištali bi do neba i aktivirali sve mehanizme za zaštitu radničkih i ljudskih prava. Javni gradski prijevoz bi treba udvostručiti vozni park da stanu ljudi i naprtnjače. Fizioterapeuti, kiropraktičari i ini ravnatelji kičmenog stupa nehumano bi punili novčanike. Bolovanja bi se utrostručila i tako to u nedogled. No, kad su u pitanju djeca institucije šute. Čak i roditelji.
Ako bismo išli tragom jednu prastare priče koja govori – da ako na jednom dijelu pozornice nastupa izvrstan glumac, a na drugom djelu scene skakuće dijete sve oči gledateljstva biti će uprte u dijete. Priča definitivno ima osnova, ali tu startnu povlasticu dječji voditelji vrlo rijetko prepoznaju i koriste. Umjesto da se pokuša struktuirati i oplemenjivati dječja mašta, izričaj, individualnost koriste se djeci strani i neprimjereni zahtjevi u sadržajnom i izvedbenom kontekstu. Već u najranijom dobi nastoje se izvršiti koje kakve kvazi selekcije i stvarati umjetna elita utemeljena na površnim i relativnim metodama. Tek kasnije uviđamo sve pogreške preranog vrednovanja stvaralačkih sklonosti kod djece. Neodoljiva potreba odraslih za otkrivanje vunderkindstva mnogu djecu je prerano i neopravdano zanemarila i oštetila.
U redovnoj školskoj praksi uporno se zanemaruje osobnost djeteta, a poglavito kreativni potencijali i potrebe. S time se započinje samo par tjedana prije „dana škole“ kad se nešto treba prikazati. Onda se na brzaka okupljaju dramske, plesne, folklorne, literarne grupe i pokušava se uprizoriti nešto smisleno. Naravno na kraju ispadne sve besmisleno, a školske priredbe postaju totalno negledljive i čak roditelji djece izvođača zaziru od njih.
U stvaralačkom zanosu voditelji često zalutaju u drill način rada i počinju „disciplinirati osobnost i izričaj. „Pegla“ se korak, pokret, ton, pozicija i na kraju osobnost i tako se stvara samodopadna vojska malih klonova bez emocija, žara i strasti. Neukus, diletantizam, neprimjerenost, nerazboritost, nestručnost i osobna frustriranost glavne su značajke takvih (ne)voditelja. Djeca se rastežu kao žvakaće za izvođenje jedna piruete, pod dirigentskom palicom s grčenjem dohvaćaju Mozartove note, nezrelo se uvijaju u erotskom tangu i trbušnom plesu, pjeva se na palyback, izvodi se građa namijenjena i napisana za odrasle. Zašto i zbog čega? Vjerojatno za ispunjenja vlastitog ega. Kad su u Zagrebu bili svjetski poznati Bečki dječaci tražila se karta više. Nisam otišao gledati jer znam na kojim radnim načelima je sazdana ta „velikost“. Takvim pristupom nepovratno se isušuje vrelo dječje mašte i zamućuje iskonska dječja autentičnost i originalnost.
Dječje stvaralaštvo bi se trebalo zasnivati na djeci primjerenom izboru građe s psihofizičkog, emotivnog i estetskog gledišta. „Kad su svoji na svom“ djeca postaju izvrsni izvođači. Tada su opuštena, uživljena, raspoložena i što je najvažnije sve to izvode s velikom strašću. Ipak uvjeti ponašanja na sceni jednaki su za male i velike izvođače. Kod djece ćemo u procesu pripreme koristeći metodičke vježbice i uputiti ih u sve bitne sastojnice (prostorni raspored, držanje, smiješak) scenskog izvođenja. To ipak neide preko noći i poduži je edukativni proces na kojem moramo ustrajati. I to je jedino što se mora.
Vjerodostojnost, ljepota i originalnost temelj su za ulaz u područje svake umjetnosti. Navedeni atributi utkani su u dječje folklorno stvaralaštvo. Dječje folklornog stvaralaštva je u svojoj suštini primjereno djeci, i ona tako postaju vjerodostojna. Izbor estetski vrijednih tradicijskih tvorevina zadovoljiti će princip ljepote a za originalnost treba veliko znanje i senzibilitet voditelja da očuva i istakne „ono nešto – ono posebno“ kod djeteta ili grupe djece. Igra, običaji i estetika jedni su od najljepših oblika dječjeg stvaralaštva, općenito.
Kad djeca na sceni izgledaju kao djeca to je najveći uspjeh. Djeci je neophodna podrška, razumijevanje i mala pomoć u suvislom pretvaranju mašte u javu i eto ti umjetnosti. Možda nije visoka i sofisticirana ali je iskrena.
Crtež Picassa i djeteta može izazvati divljenje.