Betoweenova 9. simfonija, Leonardova Mona Lisa – može li bolje – teško. Ljevakovićeve – Ladarke ili Ivančanovi Podravski svati – može li bolje – teško. Ali za razliku od folklorne umjetnosti u glazbi i slikarstvu osmišljeni su brojni novi umjetnički smjerovi i stilovi u skladu s civilizacijskim razvitkom i ukusom. Smisleni odgovori na pitanje – Zašto se dogodio zastoj u razvoju scenske primjene folklora na sceni koji se već sedamdesetak godina prezentira u manje-više sličnom formatu i načinu – predstavljaju ključne pretpostavke za osiguranje stvaralačkog kontinuiteta i napretka.
Hrvatska škola folklora i ostali seminari u Hrvatskoj temelje se na učenju autentičnih plesno glazbenih vrijednosti i time nedvojbeno stvaraju kod svojih polaznika slične vrijednosne sudove i stvaralačke dogme da je pravi folklor jedino “izvor” a da sve ostalo to nije. Taj ortodoksni stav još uvijek živi i upravlja folkloraškom populacijom koja ne primjećuje da je izvor davno presušio ili se podosta zamutio tako da se ishodišna točka ne nalazi u realnom svijetu nego u umjetničkoj imaginaciji i nadahnuću.
Različit profili stručnjaka hodočaste po Hrvatskoj (i autor ovih redaka) od doktora znanosti, profesora, etnologa , inženjera i glazbenika. Svako kritizira i predlaže u skladu sa svojim spoznajama što drage i prostodušne amatere dovodi u velike dvojbe u vrijednost vlastitog rada i scenskih dostignuća. Ostavljeni tako na milost i nemilost, proturječju i nedoslijeđu službene kritike, često se izgube u prostoru i vremenu i nažalost prestaju s radom. HDFKiV jedina je ustanova koja je definirala uvjete za člana prosudbene komisije i stoga selektori društva su jedini legitimni procijeniti vrsnoću folklorne izvedbe.
Na smotrama i festivalima nisu precizno napravljene kategorije prema vrsti scenskog izričaja npr. izvorni folklor, koreografirani folklor, dječji folklor, ethno stvaralaštvo: Prije dvadesetak godina tešku sam borbi vodio s nadležnima da se treba napraviti zasebna smotra dječjeg folklora i nekako sam uspio to progurati makar i do dan danas nije sve to sjelo na pravo mjesto. Isto tako rukama i nogama se moramo boriti za uvrštavanje kategorije nazovimo to tako kategoriju ethno stvaralaštvo gdje će se prezentirati izvedbe inspirirane tradicijom određenog kraja. Promoviranje novog jedini je ispravan put u popularizaciji tradicije uz uvažavanje slijedećih načela: dignitet, smisao, ukus, estetika prirodnosti i stvaralački kontinuitet.
Folklorna struka što se tiče stvaralaštva i dalje šuti. Svaki sustav KUD – Ansambl ima svoje interne vrijednosne sudove i svi napajaju svoje članstvo superlativima kako su oni baš najbolji, a oni drugi bez veze. Sve što se događa izvan njihove “fare ” to ih ne zanima jer ili ne razumiju ili ne žele razumjeti ili ne žele primijetiti. Podosta sam pisao o razjedinjenosti folkloraša no moram priznati da se to prvenstveno odnosni na vodstva društava i ansambala, a ne nas plesače amatere. Možda bi kao potkrjepa toga moglo poslužiti jedno nedavno iskustvo. Uputio sam email poruku mojim kolegama (dvadesetak) u kojoj sam predložio nek’ pogledaju na televiziji moj ethno šou uradak ” Pod oblokom melin melje” za koji smatram da je nešto novo i drugačije te da će im biti korisno to vidjeti. Nakon cijele priče nitko mi se nije javio i kazao svoje mišljenje o viđenom. No ne zamjeram im, jer isitni za volju, najgore što se može dogoditi jednom folklorašu – je prisila da pohvali rad i stvaralaštvo svoga kolege.
Brojni naši voditelji i koreografi vole se predstavljati kao “umjetnički” ali su ustvari zaneseni čuvari naše tradicijske kulture i stoga su društveno posebno vrijedni i zaslužuju svu pomoć “nadležnih”. No moramo isto tako kazati da postoji i nekolicina folklornih stvaratelja koji nastoje stvoriti nove scenske vrijednosti koje predstavljaju logičan nastavak i kontinuitet zagrebačke škole folklora. Čuvanje i stvaranje nisu suprotstavljene aktivnosti već jedna drugu izvrsno nadopunjuje i oplemenjuje i stoga ih valja jednako podržavati i stručno valorizirati.