21.10.2014.

U zadnjih mjesec, većina folkloraša me „umorila“ sa sumorom, malodušjem i defetizmom. Samo problemi, apokaliptične najave i namjere. Kao da bolujemo od nekakvog autoimunog folklornog sindroma, koji folklorom počinje izjedati našu ljubav prema folkloru. Ajmo folkloraši gore glave, pa morate biti sretni jer radite to što volite, brojna djeca i mladi vas slijede i vjeruju vam, uživaju u nastupima i turnejama koje organizirate, imate priliku biti ste čuvari i realizatori predajnog procesa tradicije. Znamo da u folkloru nema novaca, slave, potvrda i nagrada od društvene zajednice. Pustimo to, društvenu i umjetničku vrijednost vašeg rada nadležni neće (ne žele) shvatiti i prihvatiti ali zato će svako dijete koje ste primili u vaše folkloraško „krilo“ cijeli život će to pamtiti i očuvati vas u uspomenama. I to je najveće nagrada i priznanje, čisto i bez mrlja, neokaljana političkom frivolnošću i društvenom benevolentnošću. Kad objavim ovaj tekst tko mi, nakon uspostave veze, umjesto početnog pozdrava neće tri puta zajujuškati prekidam vezu.

Ove godine se navršila „jubilarna“ 22 godina održavanja Ciklusa seminara dječje folklorno stvaralaštvo i njegova primjena u radu s djecom. Mislim, da je to ipak vrijedan jubilej i vrijedno je spomenuti neke pojedinosti i statističke podatke, bez namjera samohvale. To je prvi seminar u o dječjem folkloru u Hrvatskoj i prezentirana su, do tada, potpuno nepoznata područja dječjeg folklora. Ciklus se sastoji od tri seminara (prvih deset godina od četiri seminara): Dječje tradicijske igre s pjevanjem i božićni prikazi, Narodni plesovi primjereni djeci i Djeca u proljetno ljetnim običajima i scenska primjena dječjeg folklora. Na seminarima je sudjelovalo 4281 polaznik(ca), od toga 1196 polaznika(ca) je odslušalo cijeli Ciklus. Polaznici su dolazili iz cijele Hrvatske i dijaspore, a njih 25 je odslušalo cijeli ciklus dva i više puta. U sklopu Ciklusa održano je 76 seminara, prema čemu iznosi da je sudjelovalo prosječno 56 polaznika po jednom seminaru. Seminar se održavao u: Školi za ritmiku i ples, prostorijama ansambla Lado , OŠ Tin Ujević, a posljednjih godina u dječjem vrtiću Vrbik.

Predavali su sjajni predavači: velečasni dr. Vladimir Zagorac (redovni profesor s Bogoslovnog fakulteta, kojeg je u dva navrata zamijenio velečasni Ivan Šaško): Josip Barlek – kustos Etnografskog muzeja u Zagrebu, Dražen Varga i dr. Korepetitorica Andrea Antić je svojom sviračkom i vokalnim prezentacijom u mnogome pripomogla u uspješnosti savladavanja odabrane plesno – vokalne građe. Prezentirane su različite tehnika ukrašavanja pisanica, izrada štalice, jurjevskog koša, ivanjskih vjenčića, kićenog križa i ost. Prikazano je dječje tradicijsko ruho (košuljice, radno, prigodno, svečano) i oglavlja . Sviralo se na dječjim tradicijskim instrumentima, upoznavale su se osnove vokalne tehnike u radu s djecom. Najviše vremena proveli smo u igranju dječjih igara s pjevanjem različitih sadržaja (igre imitacije, pogađanja, biranja, pokreta i kretanja). Dužnu pažnju smo posvetili brojalicama rugalicama i govorkalicama kao autentičnom dječjem stvaralaštvu. Uvježbavali različite metode (koorodinacija pokreta, ritmičke obrasce, kretanje u prostoru) za ispravan uvod djece u plesnu kulturu i shvatili važnost primjerenog izbora narodnih plesova s određenim uzrastom ili skupinom. Bilo je sve to vrlo zanimljivo i poučno. Moram napomenuti i činjenicu da se nije dogodila niti jedna odgoda seminara ili predavanja, odnosno kašnjenja i odstupanja od predviđenog programa. Koliki su pozitivan utjecaj moji seminari imali na popularizaciju dječjeg folklora i stvaralaštva u folklornoj i pedagoškoj praksi prepustiti ću drugim da to procjene no činjenica je da je dječji folklor „ušao“ u vrtiće i osnovne škole, folklorne skupine i da su moja načela „dati djeci dječje“, „sačuvati u dječjem dječje“, „pravo djece na igru i vlastitu tradiciju“, prepoznata i primijenjena u pedagoškoj praksi i kao takva pružila su veliku sreću i ushit brojnim malim folklorašima.

Strašno sam ponosan na ta postignuća, a posebno na spoznaje da mi ljudi vjeruju odnosno prepoznaju i cijene strast, energiju koju ulažem u prezentaciju tog bogatog, raznovrsnog, pedagoški primjenjivog i stvaralački inspirativnog područja tradicijske kulture. Iza mene, srečom, nitko ne stoji, samo ja, imenom i prezimenom. Kod mene se ne dolazi zbog priznanja već zbog znanja. Smatram kako seminar nije mjesto gdje se prepričavaju teorijske spoznaje koje se mogu pročitati u knjigama već polaznicima treba omogućiti ugodu, doživljaj i spoznaje koje već u “ponedjeljak „mogu primijeniti s djecom. Valjda je to „folkloraška zajednica“ prepoznala kao kvalitetnu metodu i uporno već 22 godine dolazi u velikom broju. Na posljednjem seminaru održanom 4. 10.2014. bilo je sedamdeset polaznika iz svih krajeva lijepe naše i sjajno smo se proveli u igri pjesmi i svirki. Nekoliko dana prije seminara bio sam u velikoj panici da li ćemo fizički svi stati u tu majušnu dvoranu ali ipak u igri i veselju nismo primijetili prostorna ograničenja. Uostalom kakva je to igra ako nema gužve i „puno djece“. Na kraju sam rekao hvala Vam svima na lijepim trenucima provedenim u igri – uz pitanje – a kad će početi seminar? Jer se ni u jednom trenutku nisam osjećao kao predavač već više kao sudionik seminara. I nakon „igre“ otišao sam na jednu umjetnički kavu u obližnji kafić. Naručim kavu s mlijekom i cedevitu te s nestrpljenjem čekam konobara. Kad me je konačno poslužio otvorim vrećicu Cedevite i umjesto u vodu saspem je u kavu. Hu, ha, hu. To mi se nikad nije dogodilo i morao sam to mobitelom fotkati.

Slučajno, s navedenom obljetnicom seminara poklopila i još jedna obljetnica. Naime 8.10.1969. godine točno prije 45 godina preselio sam se iz Varaždina u Zagreb. U Varaždinu, sam stanovao, na adresi (danas) 7. gardijske brigade, od 1961. – 1969. i proveo prekrasno djetinjstvo. Uselili smo u novoizgrađenu zgradu od 50 stanova, sve „mlade“ obitelji s puno djece, a ispred zgrade prekrasan parkić. Svakodnevno, od jutra do mraka, iz dana u dan, iz godine u godinu, igra i samo igra. Vrlo rijetko sam odlazio na mjesto mog djetinjstva jer naprosto nisam htio da mi sjećanja i emocije izblijede i presuši vrelo mojih današnjih nadahnuća i strasti prema igri. Na obljetnički dan uputio sam se u Varaždin, sjeo u kafić hotela Turist, smještenom neposredno uz „moju“ zgradu i parkić te mislima odlutao u djetinjstvo, prisjećajući se brojnih dogodovština, prijatelja i prijateljica. U tom parkiću sam skakutao oponašajući konjića – pucao iz pištolja i uzvikivao „kauboj Đimi iz riti mu se dimi“. Upravo te pokrete sam koristio u mojoj poznatoj koreografiji „Na drvenom konjicu“. U igri „Igra kolo u dvadeset i dva“, Magdica, ondašnja moja tajna simpatija izabrala me za ples čime mi je priuštila neopisivu sreću i uzbuđenje, a kasnije, shvaćanje smisla i vrijednosti takvih igara. Na kraju svake pikulaške sezone, oko 1000 „zarađenih“ pikula ritualnim bacanjem – sam podijelio – vratio, što sam često i u mnogim drugim prilikama kasnije činio.