Ne znam da li ste primijetili završila je i 36. smotra folklornih amatera Grada Zagreba. Kako je počela, tekla, tako je i završila – u mraku. Manifestacija koja okuplja pedesetak i više folklornih udruga, na tisuće izvođača, odvija se u potpunoj anonimnosti, na marginama društvenih i kulturnih događanja, zaboravljena od medija, izopćena čak i od ozbiljnih folklornih stručnjaka i institucija te gledatelja. Jedino još opstaje zbog straha amatera da neće dobiti nasušno potrebne dotacije, što uzgred rečeno i nije istina jer dotacije se ionako dijele, kako se dijele.
O smotri pišem već sedam-osam godina, kritiziram predlažem, a tu i tamo pohvaljujem ako ima razloga. Programska koncepcije smotre već je odavano izgubila smisao i sadržaj ako ga je i imala u posljednjih desetak godina. Nema ideja, novih formi koji bi potaknulo ogromne mogućnosti amaterskog izričaja i autorskog stvaralaštva. Članovi -promjenjivih – stručnih komisija su uglavnom nekompetentni za procjene folklornih izvedbi, i uzalud im titule i samozvana stručnost kad ništa ne razumiju. Svojim neznanjem te benevolentnošću gase svaku iskru autorske originalnosti i želje za napretkom. I nije mi jasno kako to ne vide i ne razumiju. Jedino stvaralaštvo, ideje i novo čitanje tradicijskih predložaka u suglasju s modernom estetikom stvara interes i pozitivnu energiju kod izvođača. Na djelu je očigledno žrtvovanje folklornog amaterizma i amaterskog stvaralaštva samo zbog neimanja želje ili nesposobnosti organizatora da okupi kvalitetan tim stručnjaka i stvori motivirajuću programsku koncepciju. Možda ipak ispod svega toga stoji nekakva fantomska urota, slobodni zidari ili što ti ja znam tko, koji naprosto nastoje polako ali sigurno ugušiti gradski folklorni amaterizam. Više neću trošiti riječi na prijedloge već ću čekati da proradi razum kod nadležnih i odgovornih. Nadam se da neće biti kasno.
Vjerujem da smo svi s nestrpljenjem dočekali ulazak Hrvatske u EU, a isto tako, barem ja s velikom znatiželjom i prigodni program na Trgu bana J. Jelačića vrijedan 6 milijuna kunića. I naravno pokazalo se po tko zna koji puta da sve što radimo, radimo na brzinu, zbrda-zdola i tu očigledno pomoći nema. Izvođači – okupljeni kako bi prezentirali tradicijsku kulturu i recentne umjetnosti iz različitih plesno glazbenih izričaja izvrsno su obavili svoj posao no izostala je jasnoća koncepcije, dinamika događanja i poruka. Npr. Tamara Obrovac koju izuzetno cijenim s svojim ethno jazzom trajala je 5 minuta, a atraktivni 2 Cellos 1 minutu; istarski zvončari su besciljno bauljali po trgu i na kraju završili u tramvaju, baletni umjetnici koji su bili najmanje 5 minuta u kadru, svojim izvedbama nisu imali previše poveznice s glazbenim impulsima, a istini za volju za tu priliku bili su neuvježbani i nedorečeni. To je ipak previše propusta za jednosatni svečani program. Video spotovi i prikazi na „neboderu“ i okolnim fasadama bili su vrlo dobro osmišljeni, a od svega na emotivnoj razini ipak su me se najviše dojmili kadrovi našeg bana. U mraku, osvijetljen prigušenim svijetlom djelovao je impresivno. Što ćeš „Ban je ipak Ban“.
Svečano otvaranje međunarodne smotre folklora ove godine prošlo je bez kiše i to je bar po meni jedna od rijetkih dobrih stvari koji su se dogodile te večeri koju je srećom ili nesrećom direktno prenosila HTV. Naime Međunarodna smotra u Zagrebu je desetljećima održavala visoke kriteriji glede izbora sudionika i kvalitete folklornih programa. Jedino se na toj smotri moglo u izvedbi skupina osjetiti „voda s izvora“ i svi mi koji se bavimo folklornom godinama smo pratili skupine kako bismo zapisali ili vidjeli nešto novo ili originalno iz krajevnih tradicija. Ali ove godine (i nekoliko prethodnih) znanstvena misao je vjerojatno promislila nove puteve i zanemarila dugogodišnje kriterije i otvorila vrata kudovskom – reproduktivnom folkloru i autorskom folkloru sumnjive kvalitete što je prije desetak godina bilo nezamislivo. Tako smo vidjeli, folkloraše sa ekonomskog fakulteta iz Poljske, KUD Brodosplit, KUD Osijek 1862, zatim koreografije Branka Šegovića i čak dvije Josipa Vinkeševića. S jednom „Dvoransko kolo“ je i završen ovaj program, a koja je (identična) izvedena na 2. festivalu folklorne koreografije u Karlovcu 2004. pod nazivom Hrvatsko kolo, i zauzela uvjerljivo posljednje mjesto, od 12 izvedenih koreografija.
Jedino je nastup izvorne skupine iz Štajerske bio u sjajan, a to ne treba čuditi jer ipak su oni izmislili nadaleko poznati ples štajeriš. Uz sve navedeno, program barem iz gledališta je bio dosadan (kakav je onda tek bio pred TV ekranima) i uzaludne su bile sve scenske intervencije da se to na neki način ubrza. To je i potvrdilo gledalište koje se samo zbog HTV prijenosa održalo u početnom broju, a kad su se kamere ugasile trećina zajedno s „velikim“ uzvanicima užurbano je napustila svoja mjesta. Šteta zbog ostalih izvođača ali o tome ipak trebaju voditi računa oni koji osmišljavaju ovu smotru.
Nova folkloraška sezona je na početku i prva u evropskom okrilju. Valjalo bi promisliti zašto u zapadnoj Evropi nema niti jednog folklornog ansambla te na vrijeme, na realnim osnovama prilagoditi planove, koncepcije i ciljeve rada.