Folklorni amaterizam u cijelosti se probudio. Na probama se radi punom parom jer dolazi božićno vrijeme i brojni prigodni koncerti. Nadležni su se odjednom sjetili da su folklor i božićni blagdani usko povezani i da nema prigodnijeg i ljepšeg od narodne nošnje, pjesme i plesa. Zanimljivo je kako su danas svi postali pametni a ja sam svojevremeno trebao objašnjavati kako šestoraka zvijezda na koju nose dječaci na Sv. Tri kralja nema veze s komunističkom crvenom zvijezdom. Jednom prilikom moj ansambl je izvodio vokalni božičini koncert u Crkvi i nakon završetka prišao mi čovjek i čestitao na izvrsnom programu s opaskom da bi u izvođačima za vrijeme nastupa trebalo biti malo više Božića. Kratko i ravno u sridu. To nek’ bude pouka svima izvođačima da Božić valja živjeti i nositi u srcima te kroz izvođenje iskreno i nesebično njime darivati publiku.

ZFA dr. Ivana Ivančana uspješno je sletio nakon skoro jednomjesečne turneje po zemljama Južne Amerike i održao cjelovečernji koncert u Domu HV. Na smotri folklora gradskih plesova u Đakovu, Ententin je izveo Mornarski bal. SKUD „I.G.Kovačić“ proslavio je svoju 60. godišnjicu u dvorani Lisinski. Čestitam. Zapanjuje brojnost sekcija, kvaliteta i broj priznatih umjetnika stasalih u „goranovskom vrtu“. Gledajući skraćeni prijenos na televiziji iznenadilo me predstavljanje folklornog ansambla s Erom s onog svijeta. Braco, smiri se. Završna 31. smotra zagrebačkih folklornih amatera ispunila je Dom HV i promovirala folklor kao društvenu vrijednost. U Etnografskom muzeju u Zagrebu predstavljena je izložba fotografija Vide Bagura pod „Lipi moji škoji“.

Hrvatsko društvo folklornih koreografa i voditelja održalo je u Karlovcu svoj sedmi po redu stručni skup na temu „Položaj folklora u hrvatskoj kulturi“. Bilo je vrlo interesantnih i poučnih izlaganja a diskusija ja bila nadasve konstruktivna i tolerantna. Očito je da takvih okupljanja nedostaje u folklornoj struci i da naša udruga jedina nastoji stručno analizirati i promovirati folklornu praksu i stvaralaštvo te ga nastojati otrgnuti iz čvrstog zagrljaja neznalica i skorojevića. Ta nastojanja nas za sada podosta koštaju jer dotacije udruzi sve više kopne.

Jedini nam profesionalni folklorni kud, dika i ponos folkloraša i Hrvata, počastio je svekoliku javnost svojim godišnjim koncertom. Nisam mu nazočio ali iz nekoliko pouzdanih izvora dobio sam informaciju da su Morešku izvodili na playback. U svijetu poštene umjetnosti playback ne postoji a za jedini profesionalni nam kud smo smatrali da on tamo pripada. Oh kakve li zablude. No to i nije najgore što su nam u posljednjih desetak godina uprizorili ali taj događaj može imati značajne posljedice na folklornu reprodukciju. Jer profesionalni nam je kud oduvijek bio uzor i postavljao je kriterije u primjeni folklorne građe na sceni koje smo mi amateri zaslijepljeni njihovom izvođačkom moći bezuvjetno slijedili. Danas kad nam jedno društvo izvede na playback cijeli program i mi se drznemo to kritizirati, voditelj nam može hladno odgovoriti – pa što vi hoćete to radi i Lado. I u pravu je. Kad je Moreška već izvedena na playback možda bi bio korisno da umjetnička nomenklatura nacionalne kuće ode na Korčulu i snimi zvukove koje proizvede mačevi autentičnih moreškanata.

Uspinjem se po stepenicama iz Importanea na Gl. Kolodvoru kad li odnekud do mene dopre zvuk, gajdi. Odmah sam prepoznao da se radi o slavonskim gajdama i prvo što sam pomislio je da netko isprobava razglas ali kad sam se popeo na vrh stepenica ispred mene se ukazao jedinstveni prizor. Svirač na gajdama, svira slavonske motive sve u šesnaest i šešir ispred njega. Oduvijek sam cijenio ulične svirače ponajprije zbog hrabrosti i kuraža da na taj način svoje glazbeno umijeće stave na tržište, ne libeći se pritom što će tko reći ili misliti. Centar Zagreba je u posljednje vrijeme postao prava meka za ulične svirače što oni s pravom izuzetno dobro koriste. Ima ih sa svih meridijana sa raznoraznim instrumentima jedino tu privilegiju još nisu dobili hrvatski tradicijski instrumenti. No, izgleda da je tome došao kraj i ja kao bivši gajdaš sretan sam što ću ih ubuduće ćuti na zagrebačkim ulicama. No započeta priča nije gotova jel’ ćete zasigurno postaviti pitanje koji je to hrabri Hrvat izašao na zagrebačke ceste s gajdama. Ne mogu vam navesti ime i prezime već kako je izgledao. Vjerovali ili ne, ali sudeći prema očima nedvojbeno se radi o Japancu (ili pripadniku jedne od dalekih istočnih zemalja). Dakle, prvi (po mojem viđenju) koji se usudio zasvirate hrvatske gajde na zagrebačkoj cesti za hrvatskog čovjeka bio je Japanac. Da ne povjeruješ. Zašto Japanac a ne Hrvat? Mislim da bi možda odgovore dalo jedno desetak doktorskih disertacija na tu temu.

23. studenog navršio sam pedesetu i proslavio na najbolji mogući način, sa ženom i djecom. Neki moji vršnjaci su to doživjeli u društvu unuka. Što ćeš. Nikad nisam ranio ali ni zakasnio. Do sada sam uspješno uskakao u zadnji vagon. Dan prije elitni sastav KUD-a Prečko – Croatia na čelu s Darkom Krištom tim povodom organizirali su sjajan tulum. Bilo mi je jako drago nakon dugo godina vidjeti moje prečkance na okupu. Ententinovce sam počastio s bocom viskija kojeg su u tren oka ispili u Đakovu. Na taj dan posjetio sam tatu isto jubilarca (85 godina) koji me između ostalog pitao kako ću 26. studenog proslaviti rođendan.