Do danas folklorna struka nije prepoznata i priznata u društvenoj, pedagoškoj i umjetničkoj praksi. Bilo je nekoliko pokušaja osnivanja više škole za folklorne voditelje s čime bi se osim znanja dobila i relevantna stručna sprema ali te inicijative su ubrzo zamrle. To što je folklorna struka ostala bez zvanične potvrde birokratske hijerarhije stručnosti i izvan akademske zajednice imala je vrlo nepovoljan utjecaj na njezin razvoj, a ponajprije u stvaranju plodnog tla za iznicanje brojnih samozvanih voditelja i koreografa.
Od drugog svjetskog rada pa do danas spoznaje, znanja i umijeća iz folklorne struke sticana su prvenstveno kroz seminare. Prvi (tromjesečni) seminar za voditelje folklornih skupina održan je 1950. godine u Zagrebu. Nakon 13 godina, 1963. godine, dr. Ivan Ivančan, pokrenuo je Ljetnu škola folklora na Badiji (danas Škola hrvatskog folklora) koja je do današnjih dana zadržala vodeće mjesto u kvaliteti izobrazbe folklornih voditelja. Osim ljetne škole folklora poduži kontinuitet održavanja ostvarili su: “Ciklus seminara dječjeg folklornog stvaralaštva” u organizaciji poduzeća Ethno, od 1993. godine i Seminar folklora Panonske zone u organizaciji Kulturnog centar Gatalinka, od 1994. godine. Određene spoznaje o narodnim plesovima mogla su se usvojiti na Kineziološkim fakultetima i Školi za klasičan balet odjel – plesač narodnih plesova (Zagreb).
Nakon drugog svjetskog rata, u gradskim sredinama započela je praksa osnivanja kulturno umjetničkih društava u kojima je folklorni amaterizam vrlo brzo postao najbrojnija i najpopularnija amaterska djelatnost. Sukladno interesu pokazala se i velika potreba za stručnim kadrovima kojih tada i nije bilo. U tom vremenu stručni i znanstveni autoriteti bili su etnolozi i etnomuzikolozi, a u praksa je bila prepuštena entuzijastima koji su svoje sklonosti prema folklornoj baštini oblikovali samostalnim učenjem i talentima.
Već sredinom pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, osim nekolicine etnologa, profesionalni plesači Lada, bili su jedini voditeljski kadar i kao takvi značajno su pridonijeli očuvanju i napretku gradskih folklornih ansambala. Osamdesete su bile vrlo važne, jer su se već u postavljenoj ladovskoj voditeljskoj hijearhiji u počeli pojavljivati “folklorni anonimusi” bez profesionalnog pedigrea ali školovani na Ljetnoj školi folklora i značajno su u prodrmali i osvježili postojeće sociološke, pedagoške i umjetničke stereotipe.
Multidisciplinarnost folklorne struke zahtjeva od njezinih nositelja usvajanje i savladavanje različitih umijeća i znanja (etnologija, etnomuzikologija, etnokoreologija, terensko zapisivanje i istraživanje, pedagogija, sociologija, estetika, scenska načela, koreografija) i to je vjerojatno i glavni razlog nemoći u ostvarivanju željene ili “zahtijevane” izvrsnosti. Također valja pomno pratiti promjene u društvu i sukladno tome usuglašavati i svoja radna načela a poglavito u načinu prezentacije folklorne građe koja treba udovoljiti današnjem ukusu i željama djece i mladih.
Hrvatsko društvo folklornih koreografa je osnovano 2001. godine i vrlo brzo je postavilo kriterije za stjecanje određenog stručnog naziva za folklorne voditelje što je veliki učinak za prepoznavanje folklorne struke barem među članovima a sada nam predstoji još teži put k osvajanju zasluženog prostora u pedagoškoj i umjetničkoj zajednici. Nadam se uspjehu.