Vjerujem da je danas malo tko ima potrebu zajujuškati (osim mene jer danas idem na godišnji odmor) , i da je ova tema potpuno van prostora i vremena ali usprkos tome vrlo česta je pojava na folklornoj sceni. Po meni s radi se o jednoj vrlo zanimljivom načini glasovnog izičaja koje nije u narodu bilo baš besmisleno i imalo je određenu važnost i vrijednost. Jujuškanje je glasovno izražavanje dobrog raspoloženja za vrijeme plesa i svadbenih događanja. To je specifičan način glasovnog izražavanja gdje se snažnim potiskom zraka na glasnice i nepce proizvodi “cijukavi” ali ipak kontrolirani ton. Pri jujškanju narod je tražio i stvarao svojevrsnu glasovnu estetiku i dobre jukalice su bile vrlo popularne.
Prostorna rasprostranjenost i način jujuškanja također je zanimljiva. Iz mojih spoznaja navodim nekoliko primjera: na Krku juškanje nazivaju huzganje i to je bila privilegija samo muškaraca; u dinarskim krajevima nisam čuo za običaj jujškanja za vrijeme plesa, u Slavoniji se pocikuje i to često (ženske) u grupnoj izvedbi, u središnjem djelu hrvatske pojedinačno i spolno ravnopravno, najčešće za vrijeme drmeša. U Međimurju sam čuo nešto nalik na trrkanje. Zastavničari idu na čelu svadbene povorke, mašu zastavom i glasno jukaju te tjeraju zle sile od mladenaca.
Zanimljivo je slušati pokušaje jujuškanja na reproduktivnoj folklornoj sceni gdje se tom ipak glasovnom ukrasu pristupa površno te često čak neprimjereno i neodmjereno. Vrlo malo koji voditelj vodi računa da se tehnikom izvođenja jujušakanje ipak treba ovladati i da to objektivno ne mogu izvoditi svi već samo izvježbani pojedinci/ke. Najčešće se to prepušta slučaju i onda često čujemo vriskanje, tuljenje, urlikanje, neartikulirano glasanje i cijelu izvedbu dovedemo do ruba parodije. Juškanje mora bit produkt događanja na sceni i uživljenosti izvođača jer u suprotnom postaje besmisleno i neistinto a to publika vrlo dobro prepoznaje i ne prihvaća. Ako plesači uz dobru tamburašku pratnju izvode drmeš ili temperamentni narodni ples ili dobro zanesu slavonsko kolo juškanje će biti vjerodostojno. U folklornoj koreografiji najbolje je obavezati koreografa nek’ utvrdi vrijeme i mjesto za jujuškanje ili prepustiti izvježbanim izvođačima da prema svom osjećaju i raspoloženju to ćine.
Kako sam do sada bio često u situaciji učiti mlade plesače jujuškanju moram istaknuti da je to vrlo složena edukacija. To je podulji proces gdje valja prvo pobijediti sramežljivost kako bi uopće prešli na izvedbeni dio. Kad se nekolicina njih osokoli onda im treba pružiti priliku zajednog jujuškanja na nastupima jer će im to dati potrebno samopouzdanje i potvrdu da njihovo jujuškanje ipak nije razorno za uši gledateljstva. Potom ih valja sugerirati da svaka razvija svoj način jujuškanja jer izvođenje na isti način isto tako može biti dosadno i neuvjerljivo. Jujškanje je primjereno za vrijeme izvođenja temperamentnih narodnih plesova dok djeci ta praksa nije primjerena, a niti su je u igrama koristila. Jedino možda pokoji vrisak kad Krampus bane na vrata.