Na terasi u obližnjem kafiću, svake subote, ista ekipa. Nas petoro, svaki za svojim stolom, puši, pijucka kavu i gleda u prazno. Ne poznajemo se, ne razgovaramo, a čak ni novine ne čitamo. No, pokazalo se da su to za mene vrlo inspirativni trenutci. Uvijek mi nešto zaokupi misli iz bliže i dalje prošlosti, o čemu valjda nisam imao vremena promišljati kad je bilo aktualno. Tako su me prošle subote misli odvele prema 13 naših zaštićenih nematerijalnih dobara upisanih na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne baštine i refleksije tog velikog postignuća u našem društvu, kulturi i folklornoj djelatnosti. Po meni, to je najveći uspjeh Hrvatske države nakon njezinog osnutka jer budimo iskreni, uz puno poštovanje našim sportskim, umjetničkim i inim postignućima, ovo je trajna potvrda i zahvala: hrvatskom narodnom stvaratelju – malom čovjeku koji neće biti upisan u povjesnice ali koji je s ljubavlju, upornošću, dosljednošću čuvao i očuvao tekovine svojih predaka; ideji braće Radić glede javnog nastupanja izvornih folklornih skupina početkom tridesetih godina; MATIKI – folklornoj skupini koja je osvojila zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936., Zagrebačkoj školi folklora – koreografima Z. Ljevakoviću i Ivančanu i njihovim sljedbenicima, brojnim folklornim ansamblima, izvornim skupinama i klapama; organizatorima smotri folklora i festivala i ost. Hrvatski narod se u ovom slučaju, pokazao pametnijim i upornijim od institucija i svekolikog javnog i društveno – kulturnog izolacionizma, te potvrdio da je u pogledu čuvanja i očuvanja vlastite tradicije među najosvještenijim narodima u svijetu. To potvrđuje da je, do sada, po broju zaštićenih dobara PRVA u Europi i pri vrhu u svijetu. Pokušajte nabrojiti po ćemo smo to mi još 1. u Europi.
No, nemojmo misliti da su stručnjaci iz UNESCO-a bauljali po Lijepoj našoj i tražili što će zaštiti ili da su po internetskim snimka procjenjivali što vrijedi. A ne, u ovom slučaju uspjeh možemo u znatnoj mjeri pripisati Boži Biškupiću, tadašnjem ministru kulture koji je shvaćao važnost tradicijske kulture i to mu se mora priznati. Npr. njegov prethodnik Antun Vujić javno je kazao „bolje rock, nego folk“ i na krilima te besmislice odlučio (međudržavna kulturna razmjena – 2006.) poslati u Rusiju i Ukrajinu, naš balet, ali na zahtjev domaćina ipak se uspio „ugurati“ i Lado. I naravno, Lado je pred ispunjenim dvoranama napravio totalni rusvaj da ih temperamentni rusi-ukrajinici nisu puštali s pozornice, a balet u Rusiji je doživio ono što je doživio. Zašto to navodim jer u ovom našem slučaju ipak je politika važna jer po Vujiću bi se na UNESCOVU listu vjerojatno poslala gitara nekog našeg rokera ili ….
No, uz gospodina Božu Biškupića valja istaknuti i naše znanstvenike: Zoricu Vitez, Tvrtka Zebec, Nailu Ceribašić, Daria Marušića, Iris Biškupić, Lidiju Nikočević, Joška Ćaletu, Nerinu Eckhel (za nekolicinu nisam pronašao podatke) koji su bili na visini zadatka i pokazali što bi znanstvenici na tom području trebali između ostalog raditi. Izvrsno su pripremili elaborate i uz angažman ljudi s terena i izvornih skupina oduševili sjedokose moćnike u Parizu koji su na popis svjetske zaštićene nematerijalne baštine upisali:
1. Sinjska alka, Viteški turnir
2. Klapsko pjevanje
3. Ojkavica
4. Nijemo kolo s područja Dalmatinske zagore
5. Godišnji proljetni ophod kraljica ili ljelja iz Gorjana,
6. Godišnji pokladni ophod, Zvončari s područja Kastavštine
7. Umijeće izrade drvenih tradicijskih igračaka s područja Hrvatskog zagorja
8. Čipkarstvo u Hrvatskoj,
9. Dvoglasje tijesnih intervala, Istre i Hrvatskog primorja
10. Bećarac – vokalno instrumentalni napjev s područja Slavonije, Baranje i Srijema,
11. Procesija za križen na otoku Hvaru,
12. Festa sv. Vlaha, Zaštitnika Duborvnika,
13. Medičarski obrt sa područja Sjeverne Hrvatske
Prošlo je nekih tri godine od navedenih uspjeha i valja promotriti kako smo ih doživjeli i implementirali u našu svagdašnjicu. Skoro sva zaštićena dobra, duboko su bila i ostala ukorijenjena u našu tradiciju i svagdašnjicu, a jedino je, po meni, nepravedno marginalizirana ojkavica, doživjela svoj procvat, i u Miljevcima se započelo s održavanjem Festivala ojkavice. Etnografske kuće nastoje to kroz vrlo oskudne načine prezentirati javnosti. Mediji i sredstva javnog informiranja potpuno su zakazali. Upitao sam jedno desetak mojih kolega, učenika u iz osnovnih i srednjih škola i nitko pojma nema o čemu se radi. Spretni organizator Aleksandar Kovačević pod geslom „Svi zajedno-Hrvatsko naj“ okupio je nosioce zaštićenih nematerijalnih dobara i održao nekoliko manifestacija, ali uz vrlo malu podršku nadležnih, medija i gledatelja. Vidim da nam se jedini profesionalni KUD, budi. Sprema se izvesti koncerte posvećene toj temi. Baš me zanima što će se dogoditi. Usput budi rečeno Lado je to trebao već prije napraviti.
Sve u svemu, očito je da još uvijek nismo dorasli tim uspjesima koji imaju vrlo veliki znanstveni, umjetnički gospodarstveni, literarni, pedagoški, turistički potencijal, a isto tako nismo stvorili strategiju i način njihovog predstavljanja kroz dalekovidnicu, tiskane i elektronske medije, filmove, javne nastupe i koncerte. Opet nas zateklo i u čudu ostavilo. Svijet je to prepoznao, a mi ne. No ipak ne treba gubiti nadu.