Tijekom jednog ljeta, sredinom osamdesetih, gledajući na TV, Borga, Mcenora, Lendla i ostale teniske zvijezde na Grand Slamu u Wimbeldonu, klapa sa Srednjaka,zapalila se za tenis. Do tada nikad nismo imali u rukama rekete jer smo preferirali grupne kontakt sportove, gdje su noge i šake bile u prioritetu. Teniske rekete i loptice posudili  smo od „dobre djece“ iz zgrade, voditelj teniskih terena na Mladosti bio nam je prijatelj i besplatno smo koristili teniski teren, smješten do tamošnjeg kampa. Dolazilo nas je desetak i kako smo bili sociološki osviješteni, u igri smo svi sudjelovali. Npr. pet protiv pet i sl., a pravila igre prilagodili smo našim arbitražnim spoznajama. Brojanje 15, 30, 40, 45 – gem- set za nas je bilo suviše komplicirano, pa smo igrali tko prije do 50 osvojenih bodova i sl.

Svađa, otimanje za servis, međusobno gađanje lopticom – reketom, verbalno vrijeđanje, trganje reketa i rušenje mreže, naganjanje po terenu i okolo. Kad bismo sve lopte raspucali po obližnjoj šikari prisvojili bi negdje bilo kakvu lopticu i s njom nastavljali. Taj naš tzv. tenis očito je bio vrlo zabavan i interesantan jer se, iz dana u dan,  oko terena počelo okupljati sve više promatrača. Ponajviše gostiju iz kampa – donijeli bi stoličice, stolove, bocu vina i doslovce bi umirali od smijeha gledajući naše tenisko nadmetanje. Dolazila je škvadra iz zgrade, ali i šire. Kako su pravila bila vrlo rastezljiva i podložna različitim tumačenjima,  svaka strana si je decibelima i snagom, pokušala uzeti pravo na pobjedu. Ali kad nema pravila nema ni pobjednika. Završetkom Wimbeldona, prestala je, na žalost mnogobrojnog gledateljstva i naša teniska avantura, a nastavak ljeta proveli smo također u sportskom tonu, cjelodnevnim sunčanjem i plivanjem u jarunskom „moru“.

Maštam. Npr. kako bi izgledala utrka na 100 metara u kojoj bi sudjelovali moji lokalci (bivši tenisači), a odvijala bi se na obližnjoj tartan stazi, na Mladosti. Start bi se sigurno ponavljao jedno desetak puta jer bi svatko htio malkice krenuti prije vremena, a starter bi doživio bujicu verbalnih uvreda zbog inzistiranja na pravednosti. Kad bi se konačno svi pokrenuli u isto vrijeme, vjerojatno bi tek tri, četiri, uspjela živa stići do cilja. Vrijeme pobjednika bi bilo jedno 25 sekundi. I kad bi pobjednik s glavom zagnjurenom u tartan stazu kroz bijelu pjenu grcao ja, ja, jaaaa . ……Došao bi starter i rekao mu, sorry,  tvoja pobjeda je običan drek, jer Husain Bolt trči 9.58 i svoju pobjedu si možeš nabiti guzicu. I još te može biti sram da si uopće pomišljaš o prvom mjestu. Nakon toga, istinski pobjednici bi zasigurno reagirali, i  otrgnuli  letvu  s prvog plota.

Eto moji lokalci, ne bi bez reakcije dozvolili, da im se birokratskim putem oduzme pravo na pobjedu, iz razloga što njihov rezultat nije u rangu svjetskih, jer pobjeda je pobjeda, bez obzira na konkurenciju i domete.  No, u svijetu folklornog amaterizma  takve odluke  prihvaćaju se šutke, bez pokušaja da se „stručnjake“ privede, barem malo zdravoj pameti. I tako prepušteni svom, samoznanju i samovažnosti, članovi ravnopravnih stručnih komisija s grupnim odlučivanjem, (ne)svjesno si svojim odlukama nastoje osigurati visoko mjesto u baštini svjetske bedastoće.

Dakle, nedavno je održana smotra odraslih folklornih skupina, natjecateljskog karaktera (1,2,3 mjesto),  i stručna komisija je odlučila dodijeliti treće mjesto za tri ansambla, a prvo i drugo nikome. Time su, po mom mišljenju, ničim izazvani, jedno vrlo važno i vrijedno folklorno događanje, pretvorili u sprdnju i cirkus, ponižavajući time folklorni amaterizam i stvaralaštvo, organizatora, gledatelje, a posebno izvođače.

Mislim da je to, prvi takav slučaj u povijesti natjecanja, od olimpijade u Ateni do današnjih dana. Da je kojim slučajem grčki vojnik Fidiopid (trčao od Marathona do Atene) dotrčao ispred te stručne komisije, a ne ispred svojih Grka, zasigurno bi bio izopćen za sva vremena iz pisane i usmene predaje jer se usudio, nakon pretrčanih 42 kilometra, pojaviti, nepočešljan i razdrljen, tromog i sporog koraka i arlaukati van tonaliteta tamo nekakvi sudbonosni usklik – pobijedili smo, i još po tom, nepristojno, bez riječi isprike, stropoštao se pod zemlju. Takvo bahaćenje i derogiranje grčke nošnje, pjesme i pjeva,  jadnička bi po rezonu „goričkih“ stručnjaka definiralo kao sramotu, a ne junaka.

Puno sam pisao u posljednje vrijeme o tim stručnim komisijama, i sad nakon ovog slučaja, promišljam kako možda ipak nisam u pravu što dovodim u pitanje njihov način (model) procjenjivanja i vrednovanja, jer je toliko originalno bedast, da bi mu se ipak trebao omogućiti daljnji razvoj. Šalu na stranu – treba dati prednost znanju, a ne zvanju.