Step – je uobičajen naziv za plesove u kojima se udarcima stopala proizvodi zvuk. Najpoznatiji su  irski i crnački (Amerika) dok za ostale plesove tipa stepa, do sada,nismo čuli.
Trepetaš – koji cool naziv za drmeš. Naša etimologija ne poznaje tu riječ, ali ja u njoj osjećam genij naroda koji uspijeva u jednoj riječi oslikati složene psihofizičke procese s poetsko metaforičnim začinom. Prva asocijacija koji mi je pala na pamet su ptice. Tetrijeb kad tetrijebe tetrijebicu trepeće krilima. Isto to čine kokotičeki kad se mlate za kokicu i gusak kad ganja dječicu. Kod čovjekolikih trepetanje je posljedica duševnog ushita – ekstremnih psiholoških stanja (strah, nemoć, nestrpljenje, veselje, uzbuđenje  i sl). U strahu trepeće duša i stanice organizma, u kazalištu ruke, a u ostalim stanjima najčešće trepećemo nogama, npr. kad dobijemo zgoditak na Euro jackpot-u, ili nas pritisne fiziološka nužda, a zadnji smo u dugom redu ispred WC-a,  ili likujemo kad susjeda zadesi kakva nevolja. Ima još podosta takvih (ne)prilika, ali u našem slučaju je najinteresantnije to, što je živalj u Rečici i okolnim selima, autentičnom narodnom estetikom, trepetanje stopalima oblikovao u plesnu formu.  

Poznata je činjenica za nas folkloriste, kako bez „terena“ (ispijanja vode na izvoru) nema uspješnog koreografiranja i prijenosa narodnih plesova. Na terenu učimo i osjećamo, prepoznajemo, biramo te tražimo inspiraciju, a to je najvažnije. Inspirirati nas može priroda, okružje, povijest, kazivanje, ples, pjesma, pokret, glazba, nošnja. Nikad na terenu ne treba selekcionirati spoznaje, sve je važno. Čak i jedna riječ. No, tradicija ne živi samo na selu već u sjećanjima ljudi koji su, iz tko zna kojih razloga, napuštali rodnu grudu i ponijeli sjećanja koja, također, u određenom momentu mogu biti jako važna. Ali ima i slučajnih otkrića, makar se po mojemu mišljenju ništa slučajno ne događa, koja su temelj ove priče, ali možda izuzetno važna za hrvatsku etnokoreologiju.

Za drmeš-trepetaš čuo sam prije dvadesetak godina i odmah me zainteresirao taj naziv Pažljivo sam ga utisnuo u svoju memoriju puštajući vremenu da to aktualizira. I tako, došla je knjiga o drmešima u kojoj sam opisao „terensku izvedbu“ trepetaša iz Rečice, ali ni tada nisam bio zadovoljan jer sam osjećao da iza takvog sjajnog naziva mora stajati isto takva „priča“. Opet sam sve ostavio vremenu uz nadu i uvjerenje da ću taj misterij konačno razriješiti. I tko vjeruje, uvjerenja mu se i ostvare.

Naime, prošle godine, kad  sam „žirirao“ smotru dječjih skupina u Karlovcu, nakon programa, u foajeu,  prišao mi je jedan gospodin i zapodjenuli smo neformalan folkloraški razgovor iz kojeg se dalo naslutiti da čovjek zna ponešto o folkloru karlovačkog kraja i, naravno, pokušao sam ga navesti na priču o drmešu-trepetašu. U trenu se raspričao i, usput, kazao kako se danas trepetaš ne pleše na način kako ga je on plesao u mladosti i na moju zamolbu da mi pokaže odmah je pristao. Držeći se jednom rukom za rukohvat, počeo je plesati jednostavni trokoračni korak pri čemu je vrlo skladno i zvučno udarao petom pa prstima o pod. To je bila jedna nova spoznaja koja me je potpuno iznenadila. Na moje pitanje je li udarcima stopala o pod bila namjera stvaranje zvuka odgovorio mi je da trepetanje bez zvuka i nije trepetanje. Bingo. Narod je uvijek u pravu. Gospodin je morao brzo otići i nisam ga stigao pitati ni za ime i prezime jedino što mi je naveo da je iz sela nasuprot Rečice s druge strane Kupe. Svjedokinja mog razgovora je bila tajnica ZAKUD-a Karlovačke županije gđa Vera Mitrović Vrbanec.

I tako na putu prema Zagrebu, u mrklom mraku na sred autoputa, počeo mi je otkazivati alternator. Polako su se prvo počela gasiti svjetla na komandnoj ploči, a zatim i vanjska svjetla. Očekivao sam najgore-da se auto zaustavi. Grozničavo sam tražio način da se što prije maknem s autoputa jer voziti u mraku, i to na autoputu, bez rasvjete postaje pravi horor. Osjetio sam trepet duše i odlučio se „prilijepiti“ uz jedan kamion u nadi da nitko neće naletjeti na mene. Uspio sam, bez većih posljedica zbrisati s autoputa kod Klinča sela i auto mi je krepao na naplatnoj kućici. Pozvao sam HAK i dok sam u toj opskurnoj situaciji čekao, trepetaš je bio jači od ove nevolje. Nisam mogao odoljeti, a da ne probam trepetati po uzoru na mog kazivača. Vrlo sam brzo proniknuo u tu plesnu tehniku i nastojao je usvojiti da je slučajno ne zaboravim. U tom mom plesnom zanosu nisam primijetio vozilo HAK-a koji me je osvijetlilo, valjda, prije nego što sam prestao trepetati. Vozač je iskočio, podozrivo mi prišao i, vjerojatno, se nije usudio komentirati moj plesni performans koji mora da je stvarno suludo izgledao u mraku na parkiralištu iza naplatne kućice.

U naredno vrijeme nastojao sam analizirati i nadograđivati tu plesnu tehniku i postajao sve uvjereniji da definitivno ima veliku perspektivu i budućnost. Njen je temelj udaranje stopalima o pod, pri čemu je zanimljivo da se prilikom svakog koraka ili doticaja stopala s podom proizvedu dva udarca. Prvo petom, a zatim prednjim dijelom stopala. Kad malo više usvojimo tu plesnu tehniku vidjet ćemo kako vrlo lako možemo, i više puta, na taj način udarati o pod. Definitivno se radi o plesu tipa stepa, s time da su naglasci i udarci stopala nešto drugačiji od irskog stepa jer u trepetašu se pleše na punim stopalima i udara se o pod prvo petom, a zatim prstima. Za plesne stručnjake to je velika razlika, ali jedna i druga plesna tehnika omogućuju brojne improvizacije. No, irski step je prepoznala i prihvatila Amerika i sve ostalo je povijest.

Činjenica je da su prema povijesnim izvorima Kelti naseljavali hrvatske zemlje, između ostalog i obale rijeke Kupe i, za razmisliti je, odakle takva sličnosti trepetaša i irskog stepa. Kako je to razdoblje i povjesničarima podosta zamagljeno, moguće je za pretpostaviti da su Kelti prihvatili ples trepetaš i prenosili ga Europom, i na kraju, do Irske. Teško je za povjerovati da su ga Rečičani prihvatili od Kelta jer bi se takav oblik plesa pojavljivao i u ostalim krajevima Hrvatske. Stoga, odgovor na pitanje o izvorima plesova tipa udaraca stopalima o pod na europskom tlu, po meni, je otvoreno i s nekakvom ozbiljnijom znanstvenom studijom na tu temu možda bi mogli doći do novih spoznaja.

Inspiriran ovom pričom napravio sam i folklornu koreografiju posvećenu trepetašu koju izvodi plesno-vokalni ansambl Ethnotine, gdje sam prikazao samo dio mogućih plesnih improvizacija iz osnovnog predloška trepetaša, a, istovremeno, nastojeći i tim putem skrenuti pozornost na taj naš narodni ples.

Drmeš-trepetaš možemo nazvati hrvatskim stepom jer se radi o originalnoj plesnoj formi, koja je zahvaljujući samo našoj nezainteresiranosti i maćehinskom odnosu prema vlastitom ostala zapuštena i prepuštena odumiranju. Estetika i polifonija pokreta trepetaša samoiznikla je u narodu i to joj daje nacionalnu vrednotu kojom se treba ponositi, uvažavati je, razvijati i popularizirati. Stoga, imamo sve argumente i opravdanja nazvati trepetaš – hrvatski step.