Na putu prema Zagrebu
Pjevaj mi pjevaj, ptica kos
Najopjevanija ptica u našim narodnim pjesmama je zasigurno ptica kos. Skoro svako jutro budim se uz njezin pjev. Ponekad bi se prišuljao do prozora i pokušao fućkanjem uspostaviti kontakt, no uzalud. Nije me doživljavala, procjenjujući valjda kako nisam njena razina. I tu je bila pravu. Danas su mi u dvorište sletjela dva kosa i raspjevala se iz sveg grla. Dvoglasje kakvo ne bi mogao raspisati ni Mozart, ni Bach. Prepustio sam se uživanju u iskonskoj melodioznosti i harmoniji te kristalno čistom pjevu prirode odnosno
naših pjevica-pjevača.
Oj, ptičice lastavčice
Dogodila su se dva čuda. Prvo, svezao sam kecelju s namjerom da nešto skuham. Drugo, uletjela nam je lastavica u kuhinju. Zastala je gore na košari i promatrala što se događa. Odjednom je poletjela prema štednjaku i već sam se prepao da će sletjeti na vruću tavu ili proviriti što se kuha u loncu. Srećom nije. Ponovo je zastala i pogledala prema meni, zacvrkutala, i odlepršala. Tko zna što mi je htjela poručiti. Odmah sam krenuo na Internet saznati što predviđaju bapske priče kad ti ptica uleti u kuhinju. Očekivao sam primjerice da će mi ponovo izrasti crna kosa ili da ču zaigrati nogomet ili izdašnije financijske dotacije za moje knjige, kakvu turneju na Havaje ili što ti ja znam što. Ali ništa. Punac Franjo iz Ivanić Grada je to stručno objasnio kako se radi o lastavici –izviđaču- koja je došla procijeniti okolnosti za savijanje gnijezda. Vjerujem da je bila zadovoljna ali za par dana odlazimo za Zagreb. Šteta.
Jutranji razgovori
Svako jutro sa svojom vrlo elokventnom i načitanom sugovornicom razglabam o dnevno političkim, kulturnim i sportskim temama. U očitovanju vremenske prognoze puno je kompetentnija, a pandemija korona virusom nije joj interesantna. To su vaši posli kaže ona. Inače pažljivo i strpljivo sluša moja iskrena razmišljanja o folkloraškoj svagdašnjici i tako si olakšavam savjest ali sadržaj nije za javnost. Glede toga mogu se apsolutno pouzdati u moju kornjačicu jer je lojalnija i od mafijaške omerte i ništa neće odati. Možda je ponesem i u Zagreb i time pokažem susjedima kako volim životinje u što oni sumnjaju, nakon jednog konflikta s pretjerano razigranim kućnim ljubimcem. Nakon jutarnjeg razgovora kornjačica odlazi sva ošamućena, potražiti negdje spas, a ja – jen, dva, tri sko-či. Pljus.Buć.Brrrrrrrr. Dobro. Tko to može platiti.
