Lado Elektro
Jedna spoznaja me iznenadila. Nakon dugo godina konzumiranja rocka počela me obuzimati punk glazba. Stoga imam potrebu ispričati se svim pankerima koje smo svojevremeno, mi rokeri, ipak brojniji, naganjali oko Zdenca ispred HNK. Punk je živ. Življi nego ikad bar u mojoj glavi. Dva falš akorda i zvjerski vokal, bacaju me delirij. U subotu navečer imao sam sa svojim mladicama i mladcima iz KUD Croatia zajedničku večeru povodom završetka još jedne uspješne sezone. Svi smo zdravi i živi. I baš kada su trebali stići vrhunski ćevapčići iz restorana Kod Dede, otišao sam na koncert ansambla Lado. Inače, nabubrio sam 10 kg i za porciju ćevapa život dajem ali Lado je Lado, vrijedan svake žrtve. Na njegovu spomen odmah se razbuđujem, djelujem i žrtvujem, po potrebi, jer ipak radi s o našem nacionalnom ponosu kojeg treba pratiti i podržavati. I u ovoj prilici kad izvodi scenski nastup koji po mom sudu nije kompatibilan s njegovim osnovnom djelatnošću, a to je scenska prezentacija umjetnički obrađenih NARODNIH plesova i pjesama. Stoga iznenađuje da je novi umjetnički za jedan od prvih javnih nastupa, nakon „korone“ odabrao program Lado Elektro. Ako je to uvjetovala socijalna distanca, Lado je mogao bez problema izvesti klasičan vokalni program uz sjajne glazbenike. Očito dioničari njegove inauguracije nisu imali strpljenja.
Na putu prema MSU skužio sam kako ne znam neke elementarne činjenice vezane uz LADO ELEKTRO. Da li je to naziv za izvođački sastav, projekt, koreografiju, udrugu, firmu i sl? Na ulaznici piše samo Lado Elektro. U međuvremenu sam preko interneta pokušao to razotkrit i nadam se da sam u o tome uspio. Dakle Lado Elektro je projekt, a nosioc i izvođač je ansambl Lado. Nadam se da je to točno. Dakle. Ansambl Lado održao je 27.06. 2020. s početkom u 21.00 humanitarni koncert (prihod je namijenjen članovima ansambla kojima je stradala imovina u potresu) na otvorenoj terasi Muzeja za suvremenu umjetnost. Izvedene su pjesme sa CD-ova „2.0. Memorabilun“ i „Jedna pura dva pandura“. Vokalno plesni program izvodilo je jedanaest djevojaka i dva momka, na gajdama Stjepan Večković, za „mašinama“ autorski dvojac Boris Harfman Hary i Hrvoje Crnić Boxer. U pozadini su se prikazivali spotovi vezani uz određene pjesme. Program je trajao cca 80 minuta, a nazočilo je oko 300 gledatelja. Kasnilo se 21 minutu??? Jon Bon Jovi na prepunom maksimirskom stadionu krenuo je točno u 21.00.
Teška vremena – rekao bi neznani pjesnik, u kojima većina nastoji pronaći oazu kakve takve sreće i zadovoljstva. No, mogućnosti su male jer nas je korona prostorno i politika mentalno upropastila i dovela u stanje potpune letargije i apatije gdje čak i osjećaj beznađa biva nešto. U takvom stanju grozničavo sam pokušavao pronaći svoju nirvanu i pomislih možda bi na koncertu imalo smisla smjestiti se do pozornice kako bi pod udarom decibela i vizualnih događanja prošikljao mi adrenalin. Žarko sam želio bubati glavom o zid, ali nisam se uspio pokrenuti i otkačiti. Zavidio sam dijelu publike koja je se ufarala u događaj. Snažnim aplauzom i vriskom nagrađivali su izvođače nakon svake pjesme. Poneki su i zaplesali, s čašama pive nazdravljali i eksali kao da im je zadnja u životu. Bila je zaista vesela atmosfera što govori kako postoje konzumenti te glazbe, koji u njoj nalaze motivaciju za radost, pokret, gibanje i otkačenost. Usput prepoznao sam samo par osoba što će kazati da to nije bila folkloraška publika.
Po meni ovakav glazbeno – plesni format ima smisla ali podosta toga bi trebalo korigirati i nadopuniti. Prvo, ispustiti riječ Lado iz te priče jer rastače i umanjuje imidž nacionalnog ansambla u javnosti, brojnu Ladovu sljedbu dovodi u raznorazne dvojbe, neizbježno stvara poredbe i propitkivanja opravdanosti simbioze elektro glazbe s stvaralaštvom i izričajem Lada, ograničava stvaralaštvo i umanjuje značaj autora, obavezuje i ograničava „slobodu“ djelovanja. Riječ Lado se svojevremeno pominjala u prepunom Royal Albert Hall u Londonu, uz nevjerojatnih 8 biseva.
Drugo, stvaranje suzvučja elektronike i prepoznatljivog pjeva „ladarica“ po meni je svojevrsna dihotomija. Nesporna je kvaliteta oba ali ipak nastali su iz sasvim različitih izvora, okolnosti i pobuda i to ih čini teško spojivim na višoj glazbenoj raznini i estetici.
Elektronska ethno glazba bez „ladovskih“ vokala čini mi se autentičnim formatom (CD – Jedna pura dva pandura). Djeluje močno, ritmički razigrano i izvrsno dočarava arhaičnu atmosferu vezanu uz pojedine etno glazbene predloške. Pjev ladarica je svjetski raritet koji bi po meni trebalo zaštiti kao nematerijalnu kulturnu baštinu kod UNESC-a, i ne dirati, i ne obavijati u bilo kakvo tzv. suvremeno ruho. Možda „odgajati“ posebnu vokalnu skupinu i izričaj koji bi se uspješno stopio s elektro zvukom.
Ostao je nejasan scenski koncept viđenog performansa u MSN. Po viđenom nastojao se upriličiti istovremeno vizualni i glazbeni događaj ali tu ima prostora za napredak. U kostime je trebalo uložiti više dizajnerske kreativnosti i za vrijeme nastupa promijeniti ih bar dva, tri puta. Plesni pokreti su „iznuđeni“ i ispod razine i mogućnosti profesionalnih plesačica te nisu harmonizirani s glazbenom atmosferom, ritmovima i akcentima. Ako se već odlučilo za pokrte i ples, onda je trebalo osloboditi prostor na sceni, osmisliti koreografije i omogućiti plesačicama puni plesni zanos i angažman.
Možda bi autorski dvojac trebao započeti stvarati vlastitu autorsku etno elektro glazbu (tekst, melodiju, obradu) i time se staviti na procjenu javnosti te stvoriti prepoznatljivost na glazbenoj sceni. Dobar primjer autorske ethno pjesme je „Ak sme ljudi“ – Željke Veverec u izvedbi KUD-a Croatia.
Elektronska glazba s vokalnim izričajem iznjedrila je svjetske hitove kao što su Makarena, Gangnam style. I to na španjolskom i južnokorejskim jeziku. Znači može se i na hrvatskom. To bi bila razina brenda – LADO, i tada bi spoj LADO Elektro bio prihvatljiv i opravdan. Vjerujem da bi to potpisao i „novi umjetnički“ ako je vjeran svojoj izjavi u tjedniku Nacional „Nitko na svijetu ne može se po kvaliteti uspoređivati s Ladom“.