51.MSF u Zagrebu

51.MSF u Zagrebu

51. Međunarodna smotra folklora održana je od 19. do 23.07. 2017. u Zagrebu (Sveta Nedjelja, Zaprešić, Vrbovec i Beltinci – Slovenija). Tema ovogodišnje Smotre bila je folklorna tradicija Banovine i Pounja. Sudjelovalo je 16 skupina u tematskom programu, 10 skupina iz ostalih dijelova Hrvatske, 2 skupine Hrvata izvan Hrvatske i 10 folklornih ansambala iz inozemstva, ukupno 38 folklornih skupina. Odlukom Ministarstva Kulture RH i Grada Zagreba, 2014., Smotra je proglašena festivalskom priredbom nacionalnog značenja. Pratio sam folklorne programe na Jelačić placu i Gradecu te mimohod održan u nedjelju i na taj dio programa Smotre ću se referirati.

Putem emaila, dva dana prije otvaranja, poslana mi je pozivnica i program 51. međunarodne smotre folklora (u daljnjem tekstu Smotra) i da se to nije dogodilo vjerojatno bih je „prespavao“. U Zagrebu nisam primijetio niti jedan plakat koji bi najavljivao smotru, a u medijima ni slova, ni slike, ni zbora o smotri folklora. Što se dogodilo, ne znam, jer proteklih godina bar na tom području Smotra je bila izvrsno najavljivana i prezentirana. U petak, na dan otvaranja, krenuo sam pješke Savskom od Vrbika, i pomnije promatrao oglasna mjesta i nigdje plakata, čak ga nije bilo ni na oglasnom mjestu u Gagarinovoj ulici gdje je do sada, u zadnjih desetak godinama uvijek bio postavljen. Držim da je ovo ipak najznačajnija Smotra folklora u Hrvata i njezina javna prezentacija treba bitu u skladu s time. Kako sam krajem osmog mjesec pisao ovaj tekst i već sam vidio u Zagrebu jumbo plakate Vinkovačkih jeseni.

Izgleda da se obistinjuju moje prognoze napisane u prošlom izvješću, a vezani su naše običajnosti koje se uvijek pojavljuju – kad je osiguran status i državna lovica – tad možemo lagano, kak bu, bu – odrađivanje. Sa tim mislima približavao sam se Jelačić placu s namjerom pogledati program najavljen za 19.00. No, u to vrijeme nigdje nošnji i cijuka. Odšetah do info pulta i tamo se susretnem s uvaženim kolegom Goranom Ivanom Matošem koji uzgred rečeno već godinama vodi organizaciju nastupanja na Jelačić placu, a posljednjih nekoliko godina je aktivan i u održavanju plesnih radionica. Čim me je vidio odmah je rekao – imamo problem. To je zvučalo toliko apokaliptično kao glas Jima Lovella iz Apola 13. Pitam gdje su najavljene skupine iz Banovine zbog kojih sam i došao, a on nemoćno širi ruke i pretpostavlja da su zaostale na probi vezanoj uz direktan televizijski prijenos. Program su održale inozemne skupine sa 20 minuta zakašnjenja. Eto, pomislih, to što sam pretpostavljao ostvaruje se ali moram kazati da je ovom prilikom uzrečica “prvi mački se u vodu bacaju“ bila opravdana jer ostali programi započinjali su na vrijeme.

Smotra je tematski posvećena etnografskim tradicijama Banovine i Pounja. Izvrsna tema, vrijedna s antropološkog, folklorističkog i sociološkog aspekta. Činjenica je da je taj kraj u folklorističkom miljeu potpuno nepoznat i nepravedno zapostavljen, a tijekom domovinskog rata, osim izgubljenih ljudskih života, uništenih materijalnih dobara, devastirane su i brojne tradicijske vrednote te se svakako trebalo pametnim i učinkovitim akcijama i projektima učiniti sve, za njihovu obnovu. A nastup na Smotri je svakako jedan od tih, izuzetno motivirajući za članove tamošnjih folklornih skupina jer poznato je koliko im znači sudjelovanje na ovako velikom folklornom događaju i spoznaja kako nisu zaboravljeni i da je njihova tradicija vrijedna poštovanja te prigodna za scensku prezentaciju.

Potom sam se odgegao na Gradec, na svečano otvorenje. Ostao sam stajati sa strane, po mom izboru, iako me organizatorica, vrijedna Željka Janeš, pozvala da sjednem na mjesto za uzvanike. Ali u ovom slučaju to mi ne bi pričinjavalo zadovoljstvo, nisam ničim pripomogao u organizaciji Smotre, a niti sam nekakav zaslužnik u njenoj dugogodišnjoj egzistenciji. U osvrtu na prošlogodišnju Smotru naveo sam kako nije baš poželjno u direktnom prijenosu uz naše, prikazivati skupine iz inozemstva koje po svom izričaju ipak spadaju u reproduktivni folklor i samim time su puno atraktivnije. Srećom netko je iz organizacije to shvatio i ovom prilikom smo gledali samo naše skupine iz Banovine i Pounja. Skupine su bile dobro pripremljene u svim segmentima, dužina izvedbi je optimalna (ne znam kakav je bio dojam u televizijskom vremenu). Činjenica je da smo na svečanom koncert gledali manje više slične programe, pjesma, šetano kolo i tu i tamo drmeš, sve izvedeno skoro na identičan način. Možda se ovom prilikom trebalo osmisliti da skupine izvode različite plesove kako bi se vidjela šira lepeza etnokoreološkog nasljeđa i „zainteresiralo oko“. Često se naglašavao netemperiran način pjevanja i mislim da bi u tom pogledu trebala pomoć skupinama da to malo „čvršće“ utvrde. Završna scena kad svi izvođači pjevaju i izvode šetano kolo uz pjesme „rala oja veselo“ bila je impozantna i šteta što televizija u cijelosti to nije prenosila. Činjenica je da je u tom top televizijskom terminu široj javnosti prezentiran vrijedan muzejski folklor, ali nisam siguran da je u tom formatu na najbolji način populariziran – folklor – pogotovo među mladima.

Čudim se kako nikom nije palo na pamet da se nakon izvornog folklora Banovine i Pounja prezentira i njegova umjetnička obrada. Mogao je Ansambl Lado na kraju (i izvan tv prijenosa) izvest izvrsnu koreografiju dr. Ivana Ivančana „Na baniji bubanj bije“ i to bi cijelom programu dalo dublji smisao i sceničnost. Uostalom na prošloj Smotri Ansambl Lado je u tom kontekstu i sudjelovao.
Nakon što su se reflektori ugasili padne mi na pamet jedna pomisao. Sad kad je evidentno folklor Banovine i Pounja zasjao na televiziji i pred ispunjenim gledalištem i time dobio snažan vjetar u leda što će se dogoditi kad prođu trenuci slave i skupine se vrate svojim kućama. Hoćemo li se sve to dalje prepustiti slučaju ili će znanstvena zajednica kao programsko vodstvo Smotre tek sada uprijeti svoje aktivnosti u sociološki i etnografski napredak skupina. U tom pogledu bi se mogli ponovo oživotvoriti i neki narodni plesovi koji su „ispali“ iz sjećanja, a opisani su knjizi dr. Ivana Ivančana i drugih zapisivača. Isto tako smatram da bi bilo vrlo korisno kako za skupine tako i za folkloriste te kulturu općenito da se tekstualno i notno zapišu sve pjesme te opišu plesovi, uostalom to bi trebala biti i nasušna potreba i želja znanstvene zajednice. To je bila praksa još na smotrama od 1936.- 1939. Osim „ijujuh“ treba i još ponešto ostaviti na uvid i korištenje poreznim obveznicima.

Nakon niza godina izbjegavanja mimohoda ove godine je najavljen i održan, a sudjelovale su skupine iz Banovine i Pounja i to je bila još jedna prilika da se pokažu javnosti. Dobra ideja, ali vrlo traljava organizacija, no izvođači su bili, i u toj podosta gužvastoj situaciji veseli, raspjevani, razigrani i zaslužuju sve pohvale. Vođenje mimohoda po pločniku Praške ulice nije bilo dobro rješenje. Hod po pješačkom pločniku nije omogućavao potrebnu vizualnost, izvođači su se sudarali s pješacima, zaustavljali se na semaforima, trčali pred nervoznim vozačima, naguravali se kroz svod u Praškoj, a promatrača nigdje. Ideja glede vođenja mimohoda od Trga kralja Tomislava do Trga bana Jelačića i nije loša ali mislim da bi kretanje mimohoda od Hrvatskog narodnog kazališta do Trga bana Jelačića bila puno bolja. Tamo ima mjesta za autobuse i formiranje kolone, a nekako je i pristala lokacija. Na toj ruti ima puno više ljudi, promet je ionako zatvoren nedjeljom, a ulice su u usjeku i pjesma i glazba odzvanjale bi do neba. U svakom slučaju mimohod bi trebalo odražavati ali ga bolje osmisliti i javno promovirati.

Osim „tematskih“ skupina nastupile su i izvorne skupine iz pojedinih naših Županija i mogu kazati da su bile vrlo korektne, u skladu s očekivanjima i kriterijima, ali niti jedna me se nije posebno dojmila. Vidim da ovom prilikom nije bilo vidnijih favoriziranja i politikantstva u izboru skupina, a nije bilo ni već udomaćenih KUD –ova. Čudno da iz Zagreba nije nastupila u službenom dijelu niti jedna folklorna skupina. Od njih 70 baš da niti jedna nije zadovoljila kriterije. A nisam primijetio da je organizator obavijestio, pozvao i animirao zagrebačke folkloraše na praćenje programa Smotre. Smatram da bi to bilo normalno i očekivano. Upravo tu populaciju trebamo pridobiti (7000 aktivnih folkloraša je u Zagrebu) jer oni su nosioci te aktivnosti i kao takvi vrlo važni za očuvanje tradicije. A Smotra im može prikazati prave vrijednosti. Oni trebaju ispuniti gledalište, a ne stranci. Na smotri nisam vidio skoro niti jednog folklornog voditelja ili plesača/ica iz Zagreba, a mnoge ih poznam. To je po meni poražavajuća činjenica ali i potvrda da se vodstvo Smotre još uvijek nije izdiglo iznad osobnih animoziteta prema vodećim ljudima zagrebačkog folklornog amaterizma, koje su svojevremeno neosnovano i neopravdano pisanim putem, prozivali i blatili. Zar ne bi trebala biti glavna poruka ovakve manifestacije – ZAJEDNIŠTVO.

Ne sjećam se kad san gledao tako kvalitetne folklorne ansamble iz inozemstva. Vrhunske izvedbe, osmišljene koreografije, usklađeni glazbeni sastavi, izuzetna energija i nadahnuće. Jednom riječju sjajno. Svakom folkloristi i štovatelju može biti žao što nije to vidio, ako zbog ničeg drugog da spozna kako u svijetu ima folklornih ansambala od kojih bi i mi mogli nešto naučiti. Po mom mišljenju najbolji su bili izvođači iz Argentine, a odmah do njih Brazilci, Talijani,Španjolci, Amerikanci i Makedonci. Takvim izvedbama ćemo osvojiti publiku i povećati popularnost Smotre.
Nazočio sam i na plesnim radionicama održanim nakon nastupa skupina na Gradecu. Posebno me se dojmila plesna radionica u nedjelju koju su vodili Vido Bagur i Goran Ivan Matoš. Prvo su španjolci učili puk plesati flamengo, a zatim su plesači/ce iz Salinovca (Hrvatsko zagorje) prezentirali svoju polku. Baš je bila dobra energija na sceni. Tom prilikom su Vido i voditelj španjolske skupine nastojali izgovoriti jedan drugom ime i kad su nakon par pokušaja uspjeli, Vido je vrlo uspješno izveo par koraka i pokreta iz flamenga dok se za to vrijeme njegov suradnik prikrio i nismo vidjeli njegovo plesno umijeće, a trebali smo. Uvaženi plesni pedagog iz Švicarske Francis Febli koji vodi plesne radionice na Smotri još od ranih osamdesetih i na tome mu veliko hvala, ali u ovoj koncepciji Smotre (nakon Vide i Gorana) to više nije neophodno.

Jedino jasnom i osmišeljnom promidžbom, upoznati ćemo javnost s porukama smotre i njenim vrijednostima i tako stvarati njene vjerne poklonike. Nije dovoljno zadovoljiti se činjenicom – da je gledalište na Gradecu svake večeri bilo ispunjeno (oko 1000 ljudi – ulaz besplatan), jer istini za volju u tom vremenu i području brojni turisti vape za takvim i sličnim sadržajima, tako da to nije relevantna pokazatelj.

Ove godine je postignut koliko toliko dobar balans između muzejskog i sceničnog folklora ali tu već „izlizanu“ koncepciju treba nastojati oplemeniti i učinit je interesantnijom za gledateljstvo. Jer za vrijeme održavanja svečanog koncerta moglo se vidjeti gledatelje kako napuštaju gledalište. To boli i ubuduće se ne bi smjelo događati.

PS
Ove godine nagradu FRANJO KSAVER KUHAČ za autorsko stavralaštvo na temeljima tradicijske glazbe dobila je dr.sc. Zorica Vitez za uspješno dugogodišnje vođenje Međunarodne smotre folklora, u povodu 50. obljetnice manifestacije.

2017-08-29T09:39:54+00:00