Siječanjska uspavanost folklornog amaterizma produljila se i na veljaču a jedino su pojedini zagrebački amateri bili primorani naprasno je prekinuti zbog sudjelovanja u fantomskim pokladarskim programima nastojeći zainteresirati gradski živalj i potaknuti ga na aktivnije sudjelovanje u maskenbalu. Ove godine nisu nešto bili veseli i razigrani vjerojatno su počeli shvaćati da se u maškare ne kreće po birokratskoj direktivi već iz osobnih pobuda i potreba. I tako, u folklorno dosadnoj veljači, dogodila se Dora i izbor pjesme za Euroviziju a početak događaja pripao je ansamblu Lado i plesnoj točci Tanc autora Borisa Harfmana. Jedini nam profesionalni Kud i ja ne možemo se mimoići, ni pod razno. Htio ili ne htio svako njihovo pojavljivanje na televiziji telepatski me privlači pred ekran i navodi prst na daljinskom upravljaču.Tako je bilo i ove subote. Nakon dnevnika i reklame uslijedilo je nervozno tipkanje po daljinskom i odjednom ples, Tanc – Lado.

Prije nekoliko godina pod skutima šatorskog krila u Makarskoj organizirana je dodjela Porina i tada sam imao jedinstvenu priliku vidjeti i doživjeti egzistenciju umjetničkog izričaja Lada u društvu naših ponajboljih estradnih izvođača i njihovih uradaka. Dakle krenulo je baš estradno – šatorski, cika, vika, smijeh, suze radosnice, proglašenja i cmizdrenja, pjevušenje i kad sam već polako počeo gubiti interes za daljnje gledanje dogodilo se čudo. Na pozornicu polako izlazi Lado uz pjesmu „Lepo pjeva“ i u tom trenutku sve živo i neživo se zaledilo. Gledateljski auditorij je umukao, čaše su prestale zveckati, tv komentator prestao pričati a šator kao da se počeo spuštati u nedostatku zračnog podtlaka. Dogodila se istinska umjetnost. E.Cossetto i Lado. Umjetnost kojoj se klanjamo, divimo i predajemo. Umjetnost natopljenu suzama i srećom naših predaka i naše bremenite stoljetne prošlosti. Bravo i hvala majstori, za te trenutke blagostanja,uživanja i ponosa. To je to svjetski Lado kakvog volimo, cijenimo i poštujemo.

Davne 1983. godine ispred MZ Prečko dolutalo je nekoliko mladunaca među kojima se nalazio i Boris Harfman sa željom da vide što se to događa na folkloru. Na iduću probu došao je samo Hari i do danas ostao u svijetu folklora. Izuzetno pristojan, vrijedan i kreativan mladac. Izvrstan plesač i pjevač. Nakon amaterskog plesa posvetio se voditeljskom i koreografskom radu te postao članom ansambla Lado. Vrlo sam ponosan na njega i nadam se da će me nadmašiti jer tek onda ću biti uvjeren da samo bio dobar učitelj. Upravo iz tih pobuda pišem daljnji tekst.

Harfmanovu točku Tanc prvi puta sam vidio u Splitu, na otvaranju svjetskog rukometnog prvenstva i kako sam već napisao, u tom kontekstu ona se nije smjela izvesti jer to nije točka koja bi uspjela Svijetu prikazati Hrvatsko, a tamo se po mojemu mišljenju upravo to trebalo dogoditi. No, ta plesna točka sasvim se dobro uklopila na navedenom estradnom skupu naših zvjezdica i to me podsjetilo na osamdesete kad su televizijskim prostorom žarile plesne trupe Tihane Škrinjarić, Petra Slaja i Lokice. To je bila estradna plesna estetika, kratkog daha, koja se mijenjala od subote do subote. Usporedba se dogodila vjerojatno spontano iz razloga što navedene izvedbe povezuje besprijekorna plesna uvježbanost, koreografska plošnost i televizičnost, ma što to značilo. Da se razumijem nemam ništa protiv toga dapače mislim da na estradi trebaju egzistirati takvi plesni sadržaji ali uz uvjet da u njima ne naslutim narodne plesove, nošnje i glazbu i još bitnije, ne u izvedbi nacionalnog ansambla Lado.

Harfman je za svoj etno plesni purpuri Tanc skladao glazbu, dao autorski dizajnirati kostime i estetizirao hrvatske narodne plesove koji međusobno nemaju nikakve etnokoreološke i idejne poveznice. Ne ulazeći u procjenu vrsnoće glazbe i kostima te razloge neuobičajenog miješanje plesnih tradicija ovoj petominutnoj koreografiji nedostaje autorska vjerodostojnost. Zašto? Prvo, narodni plesovi su trebali biti oblikovani i obrađeni istovjetno stupnju obrade ostala dva segmenta. Drugo, glazba i ples nisu jedinstveno tkivo. Dobiva se utisak da bi se na tu glazbu mogli izvodit svi plesovi svijeta. Treće, brzinskim izmjenama plesova, plesnih figura i scenskih slika zamaglila se koreografska potka, ako je uopće postojala. Četvrto, pred borilačkim pogledima plesačica, „sumo buckanima“ bi pojasevi od straha spali do koljena. Pa to je samo ples a ne ratni pohod. Smatram da je za ovu koreografiju (ne)povoljna činjenica što je izvodi Lado. Svaki Hrvat upoznat je sa scenskim izričajem i kvalitetom jedinog nam profesionalnog Kuda i zasigurno će ostati neugodno iznenađen s ovakvim iskorakom i instinktivno to pripisati koreografiji. Isto tako status i ogromna izvedbena moć profesionalnih plesača stvaraju nerealnu sliku o samoj autorskoj vrsnoći koreografije.

Podosta sam pisao o neophodnosti novih ideja i projekata u folklornom stvaralaštvu. Boris Harfman zasigurno spada u autore koje se ne mire s postojećim i nastoje stvoriti nešto novo. To je za svaku pohvalu i nadamo se da će ustrajati u svojemu naumu ali pri tom valja slušati i koristiti dobronamjerne kritike. U kolovozu prošle godine, Ansambl Lado je s tom koreografijom sudjelovao na takmičenju Dance of Jox Grand Prix (Euro Modern Folk Dance Grand Prix) u Budimpešti i po mišljenju ocjenjivačkog suda osvojio peto mjesto a prvo mjesto po glasovima publike. Mislim da ta činjenica govori sve. Hari, bježi od estrade.