Vjera, jezik i tradicija vrijednosti su koje će najuspješnije održati hrvatski identitet u našoj dijaspori. Učiti hrvatski jezik kroz pjesmu, obnašati vjerske običaje kroz odlaske u crkve, probuditi svoje korijene kroz ples, emotivno se povezati s domovinom kroz svirku tamburaša, likovno se izražavati kroz crtanje ili rekonstrukciju naših narodnih nošnji a kroz javne nastupe promovirati hrvatsku tradiciju, sve su to plemeniti, privlačni i estetski vrijedni sadržaji koji potiču i motiviraju mlade Hrvate, ma gdje oni bili.
Već odavno postoji praksa osnivanja folklornih skupina kao jedno od vrlo značajnih i učinkovitih modela za okupljanje i čuvanje hrvatskog identiteta. Folklorne skupine najčešće djeluju u sklopu katoličkih župa ili samostalnih hrvatskih kulturnih – pedagoških društava ili klubova. Ustaljena folklorna praksa zahtjeva vrlo veliki angažman u stvaranju cjelovitih programa od prikupljanja i animiranja članova, uvježbavanja koreografija, plesova, pjesama, tamburaške glazbe, nabave nošnji i tambura. Udaljeni od domovine i folklornog izvorišta te svega neophodnog za ostvarenje svih segmenta folklorne izvedbe moraju uložiti veliki entuzijazam u cilju postizanja određene vjerodostojnosti i prepoznatljivost. Poglavito u prijenosu i prezentaciji duhovnog dijelu tradicijske kulture koje je vrlo složeno i multidisciplinarno. Stoga svaki pokušaj takve djelatnosti u našoj dijaspori treba bezrezervno pomoći, podržati i pohvaliti jer iza toga stoj veliki trud, zalaganje i želja za očuvanjem hrvatstva kod sadašnjih i nadolazećih generacija.
Isitni za volju stručni pogled iz domovine prema takvim sadržajima u dijaspori nerijetko je prožet određenim sumnjama i omalovažavanjem što naravno nema nikakvo uporište u realnom vrednovanju takve aktivnosti. Istini za volju brojne skupine su bile žrtve kvazi koreografa i voditelja iz domovine koji su za velike pare prodavali mačka u vreći. No, to je već stvar naručioca usluga „pa se ne bi štel mešati“. Nekoliko primjera iz vlastitog iskustva govori da i mi možemo ponešto naučiti od folklorne prakse u dijaspori. U pamćenju mi je ostao nastup Hrvata iz Pitsburga (USA) sredinom osamdesetih u dvorani Lisinski. Na pozornicu je izašlo njih jedno pedesetak i započeli su program sa svirkom na tamburama. Nakon nekog vremena polovina je ostavila tambure i nastavila s izvrsnim folklornim (plesno-vokalnim) programom. Tada sam prvi puta u životu vidio da mladi folkloraši istovremeno umiju kvalitetno svirati, plesati i pjevati.Takva folklorna praksa u nas nikad nije zabilježena. Šteta. Osim navedenog primjera moram istaknuti i HKD Jadran iz Malma kod kojeg sam bio u nekoliko navrata i također spoznao da se zavidna kvaliteta folklornog izričaja može ostvariti i u dijaspori.
Prvi moj dolazak u Malme bio je davne 1993. godine i tada sam ostao zapanjen plesno-vokalnim umijećem djevojaka. Isto tako sam bio iznenađen kad sam vidio da u skupini nema momaka jer djevojke su bile izuzetno lijepe i društvene ali kad sam ih malo bolje upoznao sve mi je bilo jasno. Čak bi i najbolji folklorni plesači vrlo brzo napustili tu jedinstvenu žensku skupinu. Čisto četveroglasno pjevanje, savladavanje novih plesova u tren oka, odnos prema radu, točnost, angažiranost. Nevjerojatno. Takav kvalitet do tada nisam upoznao bez obzira na dugogodišnje iskustvo. Kad smo postavljali plesovi Posavine, učili smo ples dučec, bez stanke, koliko je god trebalo. Smatrao sam da je to pretjerano pa sam ih zaustavljao nastojeći sačuvati njihovu muskulaturu. No, one su u pauzi nastavile same savladavati taj fizički vrlo zahtjevan ples. Nezamislivo. Tako je bilo i za mog posljednjeg boravka, samo se radilo o drmešu. Ništa se nije promijenilo pa sam čak i ja, potaknut njihovim poletom, plesao više nego u posljednjih pet godina, ukupno. Zanimljivo je da je u ansamblu oduvijek bilo oko16 djevojaka i naravno meni posebno dragih tamburaša (sve muški). „Sedmorica izvrsnih“ su primjer kako i tamburaši mogu biti privrženi folklornoj praksi iz plemenitih i nacionalnih pobuda a ne samo zbog novca. „Sedmorica izvrsnih i švedske ladarice“ predstavljaju nešto posebno vrijedno i originalno o čemu bi se valjalo više pisati a i istraživati razloge njihove izvođačke vrsnoće. Možda bi njihova iskustva, spoznaje, umijeće i znanje mnogima u dijaspori pomogli. Jer ništa se ne događa slučajno. Za vrijeme mog zadnjeg dolaska uobičavao sam dati pauzu od sedam minuta. Ako sam slučajno došao u 7 minuta i 30 sekundi one sve sjede u dvorani i mrko me gledaju a pojedine pokazuju rukom na sat. Možda je i to jedan od razloga zašto muške plesačke duše nisu našle među njima očekivano blagostanje.
Ako netko pomisli da pohvale koje sam napisao o „švedskim ladaricama“ predstavljaju kurtoaziju u tom slučaju predlažem vam da na ovoj stranici pogledate njihovu izvedbu na proslavi 20 godišnjice mog umjetničkog rada pa procijenite sami.