Sv.Nikola, Sv.Barbara, Sv.Lucija, Badnjak, Božić, Štefanje i Dan nevine dječice, sve blagdan do blagdana u kojima nažalost ne uspijevamo uživati sve svjetovne i vjerske blagosti. Jedino nas djeca uporno podsjećaju na Nikolu i Djeda Božićnjaka zanemarujući galopirajuću recesiju koja nam se iz Evrope neumitno približava.
Nikole, Barbare i Stjepani na svoje dane nestaju poput magle i ne moš’ ih nigdje pronaći. Nekad su bili glavne face u selu i tijekom godine su štedjeli i planirali sadržaj veselja na svoje imendane U folklornim skupinama u tom pogledu sve je bilo relativno mirno jer „ročkasi“ iz kasnih osamdesetih još uvijek su se rijetko odlučivali svojim bebama nadijevati „prava“ katolička imena.

Folkloraši nastupaju punom parom i nemaju vremena čak ni za popularnu folklorašku kavu koja ima život znači. Dobro je da su napustili prijašnju praksu i prešli na kavicu jer to je dobar pravac za ostvarenje modnog trenda u kojem je zdravi život na prvom mjestu. Na polusatnoj kavici prije nastupa uspije se obuzdati i formatirati mladalački izvođački adrenalin a poslije, opušteno istračati sve i sva vezano uz nastup. U tim trenucima nema mjesta za realnost i dobrodošli su samo hvalospjevi i pohvale. Jao voditeljima koji se drznu u tim trenucima započeti sa zamjerkama i kritikama. Čak i ako odnekud dođe vijest .. netko je zaboravio nošnju i čistačica je upravo baca u kantu za smeće – ni to nije dovoljan razlog za napuštanje družine i kavice.

U dvorani centra za kulturu Trešnjevka, 12. prosinca dječji ansambl Ethno izveo je cjelovečernji program pred ispunjenim gledalištem i još jednom potvrdio da se s djecom možeš napraviti sve. Ispravan pedagoški rad i veliki entuzijazam uvijek će uroditi dobrim rezultatima i ostvarenjima. Na koncertu se istaknuo i voditelj Frano koji bio velika podrška djeci a istovremeno je na vrlo duhovit način je zabavljao gledalište. Nadam se da će uskoro postati faca s plakata i da nas neće zaboraviti.

U kazalištu Trešnja 30.12. folklorni ansambl Ententin svečanim koncertom proslavio je svojih 15 godina. Inicijativa za održavanje te svečanosti potekla je od samih članova što govori da ipak se ponose svojim ententinovanjem. A to su: Romić, Marko Kezerić, Domagoj Porobić,Branko Dobravc, Krešimir Glavina, Marko Martinović, Nikola Vrbanović, Mislav Mandir, Neno Kunštek Novak, Ana Jambrek, Maja Putak, Nina Gavranović, Ivana Galinac, Maja Čapelj, Iliana Mileta, Anja Šoštarić, Tamara Rudan, Marina Orešković, Ivana Cencelj, Marija Mihovec, Marina Venier, Maja Perišić, Antonia Cerovečki, Ivana Barač, Petar Varga, Jakša Papafava, Denis Kos, Marin Vuković, Goran Kekić.

Svi koji su uspjeli (istini za volju rijetki) ući u ansambl uvjerili su se da se radi o specifičnoj družini koja se po mnogo ćemo razlikuje od ustaljenih folkloraških obrazaca. Bili su prvi registrirani dječji folklorni ansambl u Hrvatskoj koji je proputovao svijet promovirajući hrvatski dječji folklor i time su mnogima poslužili kao primjer, uzor i potvrda ispravnosti primjene dječjeg folklora u radu s djecom. Prvi dječji ansambl koje je održao cjelovečernji koncert u Hrvatskom narodnom kazalištu. U vrlo kratkom vremenu ušli su u prostor predviđen za etablirane gradske ansamble s punom dužom tradicijom. Proveli su preko dvjesto dana na inozemnim gostovanjima po Evropi (Engleska, Sjev. Wales, Francuska, Španjolska, Nizozemska, Belgija, Mađarska, Italija, Slovenija, BIH, Vojvodina, Rumunjska, Poljska,Rusija), Kanadi i na Tajvanu. Zanimljivo je da na tim putovanjima nitko nije izgubio putovnicu, zakasnio ili na bilo koji način doveo u pitanje vlastitu sigurnost i ugled ansambla. Sudjelovali su na brojnim festivalima u Zemlji između ostalog i na svim Festivalima folklorne koreografije osvojivši dva prva i tri puta druga mjesta. S Ententinom su još putovali voditelji Davor Dulić, Krišto Darko, Marko Maričić, Goran Kekić, Miljenko Vojtušek i uvijek su se vračali s obiljem utisaka i pokojom sijedinom.

U folkloraškoj zbilju znalo se puno toga neuobičajenog događati npr da: tamburaš zaboravi donijeti tamburu na nastup, ljeričar gudalo a sopilaš sopelu, počimalja započne sasvim desetu pjesmu od predviđene, umjesto u 7 navečer dođu u 7 ujutro, na odredišno mjesto dođu dva autobusa umjesto jednog, do Maribora putuju 4 sata s tri do četiri odmaranja, pod okriljem noći premjeste improvizirani nos izloženoj tradicijskoj ikoni koju je slavio cijeli kraj (slično sv. Juri) na nepristojno mjesto, u Tavankutu pjevaju iz sveg glasa Dinamo je te volim, vižljasto skaču na glavu u Tihi ocean a da pritom nastoje ne smočiti pripasan prigorski remen, lome noge na ravnom dijelu ceste ničim izazvani, kad su na turnejama gladni kupe meso i roštiljaju i puno toga drugog al’ ne smijem napisati.

Ententinovski ročkasi su posebna priča. Nikad, u ovih 15 godina nisam doživio nekakvi pokušaj „intervencije“, ružnu riječ ili odbijanje zamolbi glede angažmana oko ansambla. Dovodili su djecu bez riječi na mnogobrojne probe, nastupe i putovanja. Svi su mi vjerovali i bez pogovora puštali djecu po svijetu. Samostalno su slavili naše uspjehe i ponekad sam pomislio da su oni veći avanturisti i od djece i od mene.

Ententinovci su izgradili autonoman sustav vrijednosti. Znali su razdvojiti „službu od družbe“. Na svakom nastupu dali su sve od sebe a na svim većim folkloraškim duženjima po pravilu su odlazili zadnji, ispraćajući sve ostale ansamble. S velikom znatiželjom usvajali su nove i drugačije izvođačke zahtjeve, mnogi su naučili svirati tradicijska glazbala, čak su sudjelovali i na aerobik takmičenju. Većina današnjih ententinovaca su od početka, što znači da su 15 godina bili vjerni ansamblu i kao takvi će vjerojatno i odlučiti o njegovoj budućnosti. Danas da mi netko ponudi ponovo proputovati s nekim ansamblom svim navedenim zemljama, odmahnuo bi s rukom, jer Ententin je jedinstven i neponovljiv.