Neki dan na televiziji, slušam ministra kulture koji je, u kontekstu otvaranja nekakvih golf terena u Turopolju, smatrao korisnim navesti poveznicu između dječje igre prasičkanje i golfa kao vjerojatno logičan nastavak tradicije u Turopolju. Obzirom da je ministar osvjedočeni štovatelj tradicijske kulture ne mogu vjerovati da je izrekao takvu besmislicu. Možda je izjava inspirirana komercijalnim razlozima i poslužila je kao argument za opravdanost uvođenje golfa na teritorij Turopolja ali svejedno ta izjava na neki način falsificira, krivo tumači i obezvrjeđuje jednu tvorbu iz naše tradicije. No, hvala ministru što je javno prozborio naziv jedne vrlo stare i često korištene tradicijske dječje igre i tako je barem uveo u javni prostor, što nama brojnim sakupljačima tradicija ne uspijeva godinama.
Prvo, prasičkanje je dječja igra koja se izvodi diljem lijepe naše (prasekovanje, krmačenje, prasica, i sl.) i nema nikakvog razloga da se koristi atribut Turopoljska. Drugo, prasičkanje i golf nemaju nikakve igračke poveznice osim što se u jednoj i drugoj koriste slične drvene palice, na dnu zakrivljene.
Prasičkanje je dječja igra sportskog karaktera u kojoj je sudjelovao neograničeni broj dječaka. Radi lakšeg opisa uzeti ćemo za primjer, sudjelovanje 8 dječaka. Dječaci iskopaju sedam rupa jednako razmaknutih po kružnici promjeru oko 5 – 7 metara. U sredini iskopaju jednu veću rupu koja se naziva kotec. Svaki od njih ima drvenu palicu na dnu zakrivljenu. Od drveta naprave pločicu (prasicu), npr. 10 sa 10 cm i visoku oko 5 cm (može biti i manja). Igrača koji tjera pločicu (prasicu) ponegdje nazivaju prasičkar.
Prije početka igre dječaci se okupe oko velike rupe u sredini, jednom rukom prihvate palicu i postave je na prednji dio stopala i zamahom noge odbace je što dalje mogu. Onaj koji je najkraće odbacio palicu uzima pločicu izađe s njom izvan zamišljene kružnice i započne igru s namjerom da utjera pločicu u jednu od rupa na obodu kružnice ili u veliku rupu u sredini. Ostali dječaci paze da im prasičkar ne utjera pločicu u njihovu rupu a istovremeno nastoje što dalje odbaciti pločicu kakao bi prasičkaru otežali vođenje pločice . Ako prasičkar utjera pločicu u rupu na obodu kruga mijenja s vlasnikom te rupe mjesta i sad već bivši vlasnik tjera pločicu. Ako utjera pločicu u veliku rupu zauzima jednu od rupa na zamišljenoj kružnici a dječak sad već bivši vlasnik rupe započinje igru.
Glavne odlike su: brzina, spretnost, kondicija, snaga, vještina, izdržljivost i kontakt igra.
Posljedice – otekline, ozljede, iščašenja, modrice po nogama, tijelu i glavi, lomovi i sl. Roditelji su često znali djeci zabranjivali igru jer zbog navedenih posljedica nisu bila sposobna obavljati svakodnevne poslove na imanju. Moji kazivači su uvijek isticali da je prasičkanje bila najatraktivnije igra; prepuna strasti, žustrine, naguravanja, lupanja, jauka, svađe i ružnih riječi.
Golf je igra u kojoj jedan igrač nastoji sa što manje udarca po loptici istu odvesti od početne točke do rupe na određenoj udaljenosti. Glavne odlike su preciznost, smirenost i koncentracija. Posljedice – viši ili manji iznos na žiro računu.
U zapisivanju dječjih igara diljem „lijepe naše“ nisam primijetio niti jednu koja bi bila slična principima igranja golfa. To i ne treba čuditi jer uvjeti i način života, odgoj i tradicija stvorila su sklonost dječaka prema grupnim igrama brzine, snage, spretnosti, nadigravanja, junaštva i sl. Vrlo rijetke su igre u kojima sudjeluje samo jedan igrač, a i u takvim situacijama se igrači brzo izmjenjuju. Možeš mislit,i kako bi za igru napaljeni mali hrvati, imali strpljenja čekati da se jedan od njih, jedno pola sata namješta za početni udarac i kroz to vrijeme mrdulji guzicom, pa malo zamahuje palicom, pa bi pa ne bi, pa malo ode na „wc“, pa pogled u nebo i moli božju pomoć, klekne briše zemlju i čupka travicu ispred lopte, pa ode u obližnji šumarak i usječe novi štap, pa onda sve navedeno ponovi. Ne to definitivno nije igra koja odgovara psihofizičkim karakteru naših ljudi i poimanju sporta.
Sredinom osamdesetih godina kad sam pripremao svoju prvu knjigu za tisak „Šečem, šečem drotičko“, organizirao sam fotografiranje djece i između ostalog naumio sam napraviti fotku koja bi ovjekovječila trenutak u igri prasičkanja. „Gradskoj djeci“ sam objasnio pravila, usjekao im i pripremio štapove, iskopao rupe te ih zamolio da se istinski poigraju. Nakon par minuta igranja, počeli su jaukati i odustajati a meni je preostalo jedino prekinuti tu muku uz zaključak da psihofizičke mogućnosti današnjih generacije nisu dostatne za igru prasičkanja.
Sve ovo sam napisao samo zbog moje savjesti i činjenice da bi se uskoro moglo pojaviti i kvazi stručni tekstovi, što nama hrvatima nije strano, u kojima se hvalimo kako smo mi izmisli golf a ne Škoti, i da je Hrvatska pradomovina golfa. Golf nema uporišta u hrvatskim tradicijskim igrama. Prasičkanje je nedvojbeno hrvatska tradicijska igra a da li je isključivo hrvatska, valjalo bi malo prolistati po literaturi iz susjednih zemalja i šire, a to prepuštam, stručnjacima na državnom proračunu.