U jedinom nam profesionalnom KUD-u, u izvođačkom izričaju zavladala je prava nirvana. Ništa se ne zanimljivo na javnim nastupima ne događa. Gdje su zlatna vremena kad nas je umjetničko vodstvo sablažnjavalo izvođenjem Veronike Desiničke i ostalih solidnih koreografskih promašaja. I dok Lado bezbrižno laduje, ladovi mladi lavovi odlučili su zaskvićati, nastojeći, barem malkice, uznemiriti svoj uspavani profesionalni angažman.

Petnaestak profesionalnih glazbenika i plesača odlučilo je organizirati dva folklorna koncerta na kojima bi predstavili svoj aranžerski, koreografski i pedagoški rad. Koncerti su održani 29. i 30. 06. 2011, u pučkom otvorenom učilištu “Samobor” u Samoboru pod nazivom “Večer ladovskih voditelja i koreografa. Dvije trećine gledališta je bilo ispunjeno što i nije nešto s obzirom na prezentaciju “profesionalnog” stvaralaštva. Dvostruko više je bilo izvođača. Nije bilo voditelja programa dok je koncepcija programa bila standardna, od polakšeg prema bržem, bez režijskih i scenografskih zahvata.

Odgledao sam program prve večeri jer za drugu nisam imao slobodnog vremena, a tomu su krivi i organizatori jer sam za to saznao dva dan ranije i to na vrlo čudan način. Moja obavještajna služba konspirativno mi je dojavila “sutra ladovci organiziraju koncert u Samoboru. STOP Tjeraju članove svojih društva da kupuju karte. STOP. Jako su nervozni. STOP Nemoj nikome reći da sam ti to ja rekao. STOP”. U mislim si ja, pa ladovci su se sasvim dobro potrudili prikriti koncert od svekolike folklorne javnosti i to me baš zaintrigiralo te presudno utjecalo na moj dolazak.

No, usprkos tajnovitosti cijele priče na koncert su pristigla čak dva znanstvenika i njihov “umjetnički” što bi značilo da nisam baš neka faca u svijetu folklora. Prvi znanstvenik je vjerojatno došao zbog provjere vlastitog uvodnog teksta u programskoj knjižici, gdje je napisao prave hvalospjeve o ladovcima kao stvarateljima i pedagozima te istraživačima narodnog blaga. Nisam siguran da je u potpunosti sve pogodio ali istini za volju takvi tekstovi se pišu nakon viđenog programa. Drugi znanstvenik je poput zanesenog filmaša, naprtio kameretinu na leđa i stenjući, jedva se do dovukao do prvog reda balkona. Bit će da je naša znanost procijenila da se radi o povijesnom trenutku za folklornu koreografiju i da to vrijedi znanstvenog znoja jer će zabilježeno biti trajna inspiracija mladim stvarateljima, a možda i predložak za pokoju doktorsku disertaciju. “Umjetnički” je svojim dolaskom najviše profitirao jer je imao priliku vidjeti recentno stvaralaštvo svojih pulena i sudeći po dosadašnjem kriteriju izbora folklornih koreografija za jedini nam profesionalni KUD barem pet koreografija može odmah otkupit. Samo nek’ pripazi jedna je dječja pa da se ne bi profesionalci previše na sceni zaigrali, makar i to ne bi bilo loše.

Nakon ogledanog koncerta ostalo je u zraku veliko ZAŠTO? Kako odgovor nismo mogli odgonetnuti u programskoj knjižici, koja je isitni za volju bila izvrsno likovno oblikovana i sadržajna, preostaju nam samo pretpostavke.

Naslov koncerta “Večer ladovskih voditelja i koreografa” nije vjerodostojan jer nisu sudjelovali svi ili većina članova profesionalnog nam KUD – a. Nisam siguran koliko je opravdano – korektno (u bilo kojem kontekstu i formi) koristiti naziv firme u kojoj radiš za vlastite projekte. To bilo u redu da Lado, organizira dodatni obrazovni program za vođenje folklornih skupina pa da to izgleda kao scenska produkcija u sklopu nacionalne kuće. Sve što smo vidjeli na sceni po ničem se ne razlikuje od jednog prosječnog amaterskog folklornog koncerta. Nije prezentiran i stvoren neki nazovimo to tako prepoznatljiv ladovski stvarateljski ili pedagoški stil te je i to razlog da se makne pridjev ladovskih. Umjetnost stvaraju pojedinci, a ne skupine ili udruge. Stoga smatram da je potpuno promašen naziv koncerta jer se i oni sami razlikuju prema svom obrazovanju i stvarateljskom senzibilitetu i jedina poveznica koju smo uspjeli primijetiti je korektnost u izvođenju i odijevanju, a to je ipak pretanak razlog za održavanje Večeri ladovskih voditelja i koreografa. Ukratko, nismo ništa vidjeli “ladovog”. Možda je to i dobro.

Ali možemo primijetiti oživljavanje tzv. ladovskog lobija koji je bio u punom zamahu sedamdesetih i prve polovine osamdesetih prošlog stoljeća. Iz kojih pobuda su krenuli stopama svojih starijih kolega nije mi jasno ali obzirom da vode po dva tri društva čini se da je financijski aspekt primaran jer ipak stvaralački zanos i sociološki intenzitet podrazumijevaju obostranu prisnost i vjernost. Međusobnim postavljanjem koreografija po principu copy past (ne)svjesno ograničavaju amatersku stvaralačku energiju i formatiraju izričaje društava koje vode. Ja sam posijedio i skoro skiknuo vodeći jedno društvo kako njima uspijeva voditi tri ansambla istovremeno nije mi do danas postalo jasno. Biće da sam ja ipak samo voditelj amater koji se ne može nositi s profesionalcima. Šteta. Živimo u kapitalizmu i svatko ima pravo naplatiti svoj rad i stoga zavidim našim profesionalcima na uspješnosti. Valja priznati i još jednu činjenicu da su ladovi lavovi ipak puno pošteniji u stvaralačkom izričaju i za razliku od svojih starijih kolega koji su za velike pare prodavali kompilacije Ljevakovićevih i Ivančanovih koreografija u njihovim se scenskim prikazima ipak vidi želja i namjere prema vlastitom autorstvu, ma kakvo ono bilo.