More i sunce. To je okružje u kojem nekontrolirano buja moja najveća strast – dangubljenje. Pomičem se samo pod naletom kiše, vjetra ili lopte koju moj sin nabija po cijeli dan. Prije odlaska na odmor dobro sam se pripremio i čvrsto odlučio završiti moju novu knjigu o drmešima. Ali, nisam čak ni laptop upalio. Sramota. Ništa. Nula bodova. Zbog toga sam bio primoran tijekom devetog i desetog mjesec isključivo raditi na knjizi i pripremiti je za tisak te nisam imao vremena napisati moju posljednji mjesečni izvještaj, dvanaesti, o događanjima u svijetu folklora. Namjera mi je bila opisati i analizirati zanimljive događaje kroz godinu dana i na neki način dati materijala svekolikoj folklornoj javnosti u promišljanju o stanju i tendencijama folklornog amaterizma i stvaralaštva. Kako me već pamćenje polako napušta ako je i postojalo, pročitao sam sve te moje tekstove i iznijeti ću neke pojave i događaje za koje smatram da su vrijedne spomena.
U gradskom amaterizmu ima sve manje studenata a i srednjoškolci jedva stižu na tri probe tjedno. Bolonja je ostavila tragove na slobodno studentsko vrijeme i skratila ga samo na spavanje i objedovanje. Tri puta tjedno dolaziti na probe i povremeno na nastupe, turneje više nije moguća aktivnost za redovne studente. Studirati ili raditi, za treću svima vrlo prihvatljivu mogućnost, vječnog studiranja, društvo više nema razumijevanja.Vrijeme je za promjene u ustaljenim koncepcijama rada ili se prikloniti djeci i srednjoškolcima.
Sveprisutna različitost vrednovanja izvođačkih i stvaralačkih dostignuća od strane ocjenjivačkih sudova počelu su biti značajna kočnica u razvoju folklornog stvaralaštva i izvorište nepovjerenja i pomutnje. Hrvatsko društvo folklornih koreografa i voditelja izradilo je kriterije za dobivanje određenih stručnih naziva a naziv selektor (ocjenjivač folklornih izvedba i koreografija) prema izrađenim kriterijima svojim djelom i radom udovoljile su samo tri osobe u Hrvatskoj: Andrija Ivančan, Josip Vinkešević i moja malenkost. Dakle, to su jedine osobe u Hrvatskoj koji imaju „crno na bijelo“ da mogu ocjenjivati folklorne izvedbe.
Stvaralaštvo je na umoru. Za to su se potrudile stručne komisije za gradski folklorni amaterizam koje svojim neprimjerenim komentarima pokušavaju narodnu umjetnost pretvoriti u vlastitu prčiju i diktat. Takvi rigidno i brutalno negiranje prava na autorsko čitanje i stvaralaštvo kulminira u Gradu Zagrebu i postaje predmetom sprdnje svih sudionika.
Primjećujem velik broj novoosnovanih izvornih i dječjih skupina. Ta me činjenica nevjerojatno veseli i daje nadu da ćemo uspjeti očuvati i zadržati svoj identitet prilikom ulaska u EU. Prije nekog vremena iznio sam tu činjenicu u jednom neformalnom skupu i ostao zapanjen razmišljanjem prisutnih koji su govorili da je to dokaz poseljačivanju Hrvatske. Kratko sam im odbrusio rekavši da nisu problem ovoj državi seljaci u narodnim nošnjama veće seljaci u građanskim odjelima.
Pojedine izvorne skupine vrlo uspješno pretvaraju svoju izvornost u sceničnost. Imamo izvornih skupina koje se u scenskom kontekstu mogu ravnopravno nositi s gradskim amaterskim ansamblima. Očito je da su i izvorne skupine počele koristit scenske vještine i time dodatno estetizirani svoju izvornost. Stoga postojeće kategorije tzv. izvorni i koreografirani folklor prestaju vrijediti i ubuduće će se moći govoriti samo o izvornom i autorski oblikovanom folkloru.
Folklorna djelatnost je plemenita, društveno i pedagoški korisna, nacionalno značajna ali isto tako su njezini protagonisti na svim razinama obezvrijeđeni i marginalizirani. To je tako, tako je i bilo, a vjerojatno će tako i biti. Folklorni plesači i svirači istinski su čuvari nematerijalne tradicijske kulture i svojim angažmanom osiguravaju njezin predajni kontinuitet. Važnost takvog angažmana u današnjem trenutku je prevelika ali nažalost to ova država, sudeći prema visini udijeljenog đeparca ne prepoznaje. Poglavito se to odnosi na kvalitetne voditelje koji su duša i srce svake uspješne folklorne skupine i normalno bi bilo da takve pojedince država stavi na proračun i omogući im kvalitetan rad. Ali događa se upravo suprotno. Takvi pojedinci predstavljaju problem jer svojim predanim radom, zalaganjem, stručnošću, projektima okupljaju previše djece i mladih i „nepotrebno“ opterećuju državni buđet.
Do sada sam izdao tri knjige i prije tiska svake, doživio sam blagi stres. To valjda tako mora biti. Kad sretan i ponosan konačno doneseš materijal u tiskaru tek tada počinju muke i jadi. Tiskarski programi ne čitaju note, kinetograme, fotografije su tamne, margine nisu dobre i stotinu ostalih problema. To je tako kad nemaš novaca i kad si primoran raditi sve sam ali možda je tako zadovoljstvo veće. Sada čekam poziv iz tiskare glede preuzimanja knjige i nadam se da ću nakon prvog pogleda na moje „djelce“, spokojno odahnuti.